Nakon što je Vrhovni sud Pakistana 31. listopada oslobodio kršćanku Asiu Bibi, majku petero djece koja je bila osuđena na smrtnu kaznu zbog blasfemije 2010. nakon svađe s jednom muslimankom, čiji je slučaj izazvao zgražanje cijeloga svijeta, njezina sudbina još je nepoznata iako je puštena iz zatvora i nalazi se na sigurnome mjestu.
Naime, njezino puštanje na slobodu i potpuno oslobađanje od krivnje dovedeno je u pitanje nakon spornog dogovora zaključenog između vlasti i islamističkih političko-vjerskih stranaka Sunni Teehrik Labbaik Ya Rasul-ullah (TLY) koji su paralizirali zemlju.
Pakistanska vlada popustila je pred radikalnim islamistima u pokušaju da okonča kaotičnu situaciju nakon što su zbog oslobađajuće presude islamistički prosvjednici paralizirali zemlju blokirajući glavne prometnice pa deseci tisuća ljudi nisu stigli do posla ili škole. Zbog toga je uložena žalba na oslobađajuću presudu koja joj je izrečena, te bi se sada ipak mogla potvrditi prva presuda prema kojoj bi Asia Bibi bila obješena.
Kukavičko povlačenje vlade
Nakon dogovora vlade i radikalnih islamista, njezin odvjetnik napustio je zemlju strahujući za život jer su mnoge odvjetnike i političare koji su branili kršćane likvidirali radikalni islamisti. Suprug Asie Bibi kazao je da vlada nije smjela sklopiti taj dogovor u kojem vidi pokušaj pritiska na pravosuđe.
Dogovor dviju strana sastoji se od pet točaka i u njemu se predviđa da se vlada neće protiviti podnošenju zahtjeva za preispitivanje odluke Vrhovnog suda u vezi s Asiom Bibi i da će pokrenuti postupak kako bi se njezino ime uvrstilo na popis osoba koje ne smiju napustiti zemlju.
Suprug je apelirao na svijet da omogući njihovoj obitelji da napuste Pakistan te da mogu otići u bilo koju zemlju EU ili SAD-a kako bi dobili politički azil. Jedino nije jasno kako bi izišli iz zemlje s obzirom na to da je pakistanski premijer Imran Khan islamistima dao čvrsto obećanje da neće dopustiti da Bibi iziđe iz zemlje dok sudski proces do kraja ne završi.
Ne čudi što je premijer Pakistana, bivša zvijezda kriketa Imran Khan, popustio pred islamistima s obzirom na to da je na vlast došao upravo zahvaljujući njima. Naime, u predizbornoj kampanji aktivisti za ljudska prava poraženi su dok je Imran Khan branio pakistanske zakone o bogohuljenju.
Kritičari su optužili Khana, sadašnjeg premijera, kako je to pitanje iskoristio da bi dobio podršku islamskih radikala. Iako na Zapadu slovi kao uspješan sportaš i zavodnik, 65-godišnji Khan danas u Pakistanu pokazuje puno konzervativnije lice te često sa sobom nosi tespih (krunicu), pokazuje da igra na vjersku kartu i od njega se može svašta očekivati.
– Imran Khan je kukavica, podržava ubojice i nasilje. Ovaj zakon kažnjava ljude, a to nije poštovanje našeg Proroka – rekao je Shahbaz Taseer, sin ubijenog guvernera Punjaba.
Radikalna islamistička stranka Sunni Teehrik Labbaik Ya Rasul-ullah (TLY), koja je pokrenula prosvjede u Pakistanu i pod svaku cijenu želi da Asia Bibi bude obješena, osnovana je prije samo tri godine, početkom kolovoza 2015. godine, a njezin osnivač je Khadim Hussain Rizvi.
Vrlo je brzo postala treća stranka u zemlji. Na izborima je osvojila gotovo osam posto glasova, a predizbornu kampanju temeljila je na šerijatskim zakonima i izvršavanju smrtne kazne za bogohuljce, među kojima se našla i Asia Bibi. U kampanju išla je s plakatima koji su veličali pogubljenog ubojicu Mumtaza Qadrija, tjelohranitelja koji je u veljači 2011. ubio bivšega guvernera Punjaba Salmaana Taseera jer je sugerirao da bi zakoni mogli biti preoštri te se zauzeo za oslobađanje Bibi i promjenu apsurdnog zakona protiv blasfemije. Nakon njegova smaknuća, Qadrija su slavili kao mučenika za islam.
Mumtaz Qadri priznao je ubojstvo i rekao da se želio osvetiti Salmanu Taseeru, političaru koji je branio Asiu Bibi, kršćanku osuđenu na smrt. Smaknuće Mumtaza Qadrija 29. veljače razbjesnilo je islamiste koji su Kadrija uzdignuli u heroja jer je ubio Taseera koji je izjavio da bi trebalo izmijeniti ustavne odredbe o bogohuljenju.
Zbog kaotične situacije i straha od smrti, svi sudionici u slučaju Asie Bibi boje se za svoje živote i živote svoje obitelji. Čak je i odvjetnik Asie Bibi, Saif ul-Mulook, pobjegao u inozemstvo kako bi spasio svoj život od bijesnih radikalnih islamista i zbog straha za sigurnost svoje obitelji.
– Bojimo se da će Asiu Bibi odvesti u inozemstvo i tražili smo da taj slučaj bude brzo procesuiran – rekao je odvjetnik lokalnog muslimanskog čelnika Karija Salama, koji je pokrenuo reviziju presude. Dodao je da će se oni boriti i iskoristiti sva legalna sredstva kako bi bila obješena, sukladno zakonu.
U Pakistanu koji ima 208 milijuna ljudi živi i četiri milijuna kršćana, od kojih je više od milijun katolika. Većina stanovnika, njih 95 posto, su muslimani, a hinduisti su najveća vjerska manjina. Većina kršćana živi u blizini južnoga grada Karachija, u regiji Punjab, i u blizini Peshawara.
Dosad je zbog sličnih optužbi na smrt osuđeno čak 60 kršćana. Usprkos zakonima protiv ropstva, u Pakistanu prisilni rad uništava živote mnogih kršćana. Zakon o obveznom radu, Akt 1992, ne vrijedi, kao ni papir na kojem je napisan, a vladina jasna apatija u primjeni zakona ilustrira nisku vrijednost kršćana i ostalih manjina. Mnogi kršćani zatvorenici kojima je islam bio ponuđen u zamjenu za izlazak iz zatvora, nakon što su to odbili pronađeni su mrtvi, ubijeni na različite načine.
Nema sumnje da je Pakistan postao zemlja u kojoj je ubijanje kršćana i paljenje crkava usred bijela dana zabavna predstava. Zastrašujuće je i porazno da danas, u 21. stoljeću, u zemlji kao što je Pakistan kršćanin može biti osuđen na smrt već i samo pod optužbom da je Alahovo ili Muhamedovo ime uzeo u ispraznost, gdje suprug i supruga mogu javno biti spaljeni na ulici pred očima svoje djece i svijeta, gdje gotovo nikada nitko nije pozvan na odgovornost za učinjene zločine.
U toj zemlji kršćani su ostavljeni na milost i nemilost šerijatskim zakonima i islamskim radikalistima, stoga nije čudno što mnogi kršćani bježe iz Pakistana da spase goli život. Njihove su muke dvostruko veće kada vide da međunarodni čimbenici ne poduzimaju ništa da bi ih zaštitili, izloženi su patnjama, progonima i pokoljima samo zato što vjeruju u Isusa Krista.
Bijesna rulja odlučuje
Već pri samoj podjeli između Indije i Pakistana 1947., nakon koje je nastala ta država, kršćani su pripadali grupi takozvanih dalit, onih koji nisu pripadali kastama, kako je strogo klasificirano stanovništvo Indije. Njihov podređeni položaj nije se mijenjao ni u novoj državi Pakistanu. Religiozna manjina i danas se diskriminira kad je u pitanju pristup odgojnom sustavu, poslu i službeničkim mjestima zapošljavanja.
Iako je pakistanski utemeljitelj Ali Jinnah napisao ustav koji svim građanima pred zakonom jamči ista prava bez obzira na njihovu rasu i vjeru, dolaskom na vlast diktatora Zia-ul-Haqa koji je 80-ih godina prošloga stoljeća provodio ekstremnu političku islamizaciju, život četiri milijuna pakistanskih kršćana pretvoren je u pakao.
Nastojeći u Pakistanu nametnuti šerijatsko pravo, Zia-ul-Haq je proglasio tzv. Zakon o blasfemiji pakistanskoga kaznenog zakona koji kaže: „Ako ijedna osoba osramoti ili uvrijedi Kuran, mora biti kažnjena doživotnim zatvorom. Slično tomu, ako ijedna osoba na nepristojan način nešto napiše, kaže ili nacrta što bi moglo uvrijediti islam, mora se suočiti sa smrtnom kaznom. U tome slučaju nema novčane kazne ili doživotnoga zatvora.“
Sve češće bijesna rulja uzima pravo u svoje ruke i ubija one koji misle drukčije i druge su vjere, a u svim slučajevima optužba glasi – blasfemija. Najpoznatiji primjer je slučaj Asie Bibi, osuđene na smrt zbog optužbi o bogohuljenju, kojem svjedočimo ovih dana. Ta kršćanka je navodno 2009. godine, kako su zaključile neke muslimanske žene, hulila proroka Muhameda. Nakon toga prijavljena je zbog bogohuljenja. Asia Bibi i danas tvrdi da nije kriva te kaže da je nakon rada na polju došlo do svađe oko jedne kante vode iz koje ona kao kršćanka navodno nije smjela piti.
Prema izvješću komisije Pravda i mir Biskupske konferencije Pakistana, tendencija nasilja prema religioznim manjinama u stalnom je porastu. Zakon o blasfemiji je Damoklov mač i za manjine. Sloboda religija reducirana je na mit, i zato su, s obzirom na nečinjenje vlasti, potrebne žurne mjere zaštite ljudskih prava.
Pakistan ima sedam katoličkih biskupa sa šest biskupija i jednim apostolskim vikarijatom, 279 svećenika od kojih je 127 svećenika redovnika, 76 braće laika, 799 redovnica, 53 misionara laika i 702 katehete. Katolička crkva zauzima se na socijalnom planu i u dijalogu za zaštitu slobode religija i ljudskih prava.
Teroristi na korak do nuklearnog oružja
Uz svakodnevne probleme s kojima se suočavaju, kršćani žive u teškim i nemogućim uvjetima te su kršćanske četvrti na periferiji Lahorea, gdje živi više od 200 tisuća protestanata i katolika, kao geto. Uličice su ekstremno uske, ljudi žive u gusto sagrađenim, tijesnim, višekatnim kućama od opeke.
Većina živi u zajednicama, brojni rade za nadnicu i kao kućni pomoćnici. Kršćani iz te četvrti kažu da se uvijek drže zajedno te se, kada napuštaju svoje kolonije, osjećaju napeti i oprezni. Tada su tihi i ne komuniciraju s muslimanima jer svaki mogući razgovor ili prepirka mogli bi ih stajati glave.
Iako su ukinute stare indijske kaste, mentalitet nije iskorijenjen: kršćani su među najsiromašnijima, obavljaju najogavnije poslove i vrlo često su žrtve diskriminacije. Teror i radikalni islamizam duboko su ukorijenjeni u pakistanskom društvu. Dvojicu političara, Salmana Taseera i Shabaza Bhattija, koji su otvoreno govorili protiv Zakona o blasfemiji, ekstremisti su 2011. godine ubili.
Zbog toga se danas nitko ne usuđuje zauzeti za ugrožene manjine u Pakistanu. Većina šuti i povlači se u privatni život. Političari koji vode državu ponašaju se kao da ih se to ne tiče i kao da se ne događa u njihovoj državi.
Najviše pak zabrinjava porast islamskog radikalizma koji je infiltriran u sve političke, vojne i sigurnosne institucije. Pakistan je nuklearna sila i svi strahuju od mogućnosti da se jednog dana islamski radikalisti ne domognu nuklearnog arsenala. Jer oni koji bi ih u tome trebali spriječiti, s njima surađuju.
Naime, njihova obavještajna služba ISI (Inter-Service Intelligence) još blisko surađuje sa svim terorističkim organizacijama, a talibanska mreža Hakani, s gotovo milijun i pol vojnika i pričuvnog sastava, već je davno trebala biti uništena. Sjedište ISI-ja je u Islamabadu, a njegovi članovi odreda moraju biti pravi i iskreni muslimani, moliti se pet puta dnevno i postiti. Većina pripadnika ISI-ja čak je i radikalnija od pripadnika terorističke organizacije Islamske države ili Al-Qa’ide.
>> Pogledajte video i saznajte koja su to mjesta koja baš nitko ne smije vidjeti preko Google Mapsa
Gospodo draga, čeme čuđenje pa to su naši budući sugrađani dajte im prostora da se malo prilagode, solidarnost multi kulti i te fore, dobro kaže seka da zaziremo od nepoznatog i da samo izmišljamo neprijatelje, potpišimo marakešku inicijativu, neće oni nama kršćanima ništa oni se tako samo malo zezaju.