Proteklih dana proširile su se glasine o novoj rekonfiguraciji stranačkih odnosa u hrvatskoj politici. Nezadovoljni odnosima u vladajućoj koaliciji i ohrabreni uspješnim zajedničkim nastupom na svibanjskim lokalnim i regionalnim izborima u Istri, čelnici IDS-a i HNS-a navodno su počeli ozbiljnije razgovarati o čvršćemu i dugoročnijem povezivanju svojih stranaka. Zasad se samo nagađa o tome što bi to moglo značiti. Vjerojatno nije riječ ni o najlabavijemu ni o najčvršćemu obliku povezivanja. Prvi čine izborne i poslijeizborne koalicije, ali one nisu ništa novo. Već dvadesetak godina – na parlamentarnim izborima 1995., 2000., 2007. i 2011. – HNS i IDS nastupali su u istoj izbornoj koaliciji. Na predsjedničkim izborima 2000. i 2005. obje su stranke srčano podržavale Stjepana Mesića, izvorno HNS-ova kandidata, a na izborima 2009./2010. – nakon ispadanja Vesne Pusić i Damira Kajina iz utrke nakon prvog kruga glasovanja – u drugom su krugu podržale SDP-ova kandidata Ivu Josipovića. Kada bi, dakle, IDS i HNS odlučili da će nastaviti koalirati prije i poslije izbora, ne bi to bilo ništa novo i ne bi zasluživalo posebnu pozornost. Vjerojatno je isključen i najčvršći oblik povezivanja koji znači potpunu fuziju ili potpuno stapanje dviju stranaka u jednu. Fuzija obično završava tako da jača stranka proguta slabiju. No u ovom slučaju nijedna stranka nije dovoljno jaka – ili, točnije, nije toliko jača i nadmoćnija – da proguta drugu. Kako ne bi bila moguća potpuna fuzija, formalno bi novu stranku stalno razdirali osobni, frakcijski i organizacijski sukobi vodstava i članskih ogranaka dviju stranaka, koji bi najprije rezultirali odcjepljivanjem manjih nezadovoljnih frakcija, a naposljetku i potpunim razdvajanjem nefuzioniranih stranaka. Treba, dakle, razmišljati o nekakvu srednjem obliku povezivanja. Neki misle da bi to mogla biti funkcionalna integracija prema uzoru na Kršćansko-demokratsku uniju (CDU) i Kršćansko-socijalnu uniju (CSU) u Njemačkoj.
Ideološki bliske stranke
O čemu je riječ? I CDU i CSU formirane su 1945. kao dio malog broja licenciranih stranaka, to jest stranaka kojima su savezničke okupacijske snage u Zapadnoj Njemačkoj dopustile da djeluju bilo zato što nisu bile kompromitirane suradnjom s nacističkim režimom, kao socijaldemokrati i komunisti, bilo zato što formalno nisu ni postojale u vrijeme Hitlerove diktature, kao kršćanski demokrati. No nijedna od tih dviju stranaka nije iznikla ni iz čega. CDU se oslanjao na tradiciju njemačkih konzervativnih, a djelomice i liberalnih stranaka iz druge polovice 19. stoljeća, a CSU na tradiciju bavarskih konzervativnih stranaka iz istog doba. CSU – koji se prvotno nazivao Bavarska kršćansko-socijalna unija – načelno je ideološki i politički bio blizak CDU, ali se i razlikovao od te stranke prema dubokoj odanosti “bavarskom patriotizmu”, odnosno vezanosti za tradicionalne bavarske kulturne, socijalne i političke vrijednosti, među kojima je posebno mjesto imalo katoličanstvo. Ideološki je bio konzervativniji od CDU, ali je pokazao neobičnu organizacijsku prilagodljivost te su njemački analitičari suglasni o tome da se organizacijski modernizirao prije i brže od CDU. S obzirom na takav raspored snaga te, ponajprije, na potrebu da se na poslijeratnim izborima pobijedi Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD), CDU i CSU stvorili su 1949. „frakcijsku zajednicu“ (Fraktionsgemeinschaft) koja je opstala do danas. To, ukratko, znači da te dvije stranke čine jednu frakciju u saveznom parlamentu – frakcija u Bundestagu istoznačna je klubu zastupnika u Hrvatskom saboru – ali pod uvjetom da se ne smiju natjecati na izborima u istim saveznim pokrajinama. Tako se CSU natječe samo u Bavarskoj, a CDU u svim pokrajinama osim Bavarske. Dvije su stranke rano podijelile “zone utjecaja”, ali i odlučile da će u saveznoj politici nastupati kao jedan akter. Zahvaljujući frakcijskoj zajednici, nekoliko su puta nadmašile SPD prema broju mandata u Bundestagu i preuzele vlast nakon izbora.
Je li moguća takva vrsta aranžmana između HNS-a i IDS-a? Nekoliko razloga govori u prilog, a nekoliko protiv uspješnosti takva potencijalnog aranžmana.
Ponajprije, IDS i HNS razmjerno bi jednostavno podijelili zone interesa. IDS bi lako pristao da se natječe samo u Istri, što je uglavnom činio i dosad, a HNS u svim ostalim dijelovima Hrvatske, osim Istre u kojoj ionako nije imao znatna uspjeha. Podjelom interesnih zona nijedna stranka praktično ne bi ni dobila ni izgubila ništa. IDS bi, možda, pokupio ono malo glasova HNS-a u Istri, a HNS ono malo glasova IDS-a na Kvarneru. Nadalje, stranke su ideološki bliske i, štoviše, postaju sve bliže. I IDS i HNS nastojali su neko vrijeme istodobno biti i pučke i liberalne i pomalo socijaldemokratske stranke. Iz te ideološke mješavine – od koje se doktrinarnim puristima diže kosa na glavi – po potrebi su izvlačili u prvi plan neku od tih triju sastavnica. U posljednje vrijeme očita je pak ideološka konvergencija među njima, koju omogućuje HNS-ovo praktično potpuno odustajanje od izvornoga Savkina i Tripalova narodnjaštva s jedne te IDS-ovo odmicanje od socijaldemokratske ljevice s druge strane. Mijenjanje ideološkog profila u oba se slučaja zbiva kao posljedica naglašenijeg prihvaćanja ideologije „resursnog neoliberalizma“. Naposljetku, novi aranžman omogućio bi objema strankama da se oslobode političkog pokroviteljstva SDP-a ili da ga svedu na znatno manju mjeru. Time ne bi samo ublažile nego – ako SDP nakon mandata ove Vlade jako oslabi – možda i posve uklonile opasnost da ih “veliki brat” ubuduće nagriza u zajedničkim koalicijama. Potkopavanjem statusa SDP-a kao stožerne stranke nužno bi se promijenila i cijela konfiguracija moći u potencijalnoj budućoj lijevoj koaliciji. Osim toga, ako bi se aranžman pokazao uspješnim, IDS i HNS sve bi manje ovisili o koaliciji sa SDP-om pa bi se u novome političkom paketu mogli “prodavati” samostalno biračima na izborima, a nakon izbora i drugim političkim partnerima, uključujući i HDZ.
No ima i razloga koji dovode u pitanje ostvarivost i uspješnost takva aranžmana. Ponajprije, načelno je dvojbeno mehanički prenositi političke institucije i aranžmane iz jedne zemlje u drugu. To je osobito dvojbeno onda kada je riječ o instituciji ili aranžmanu koji postoji samo u jednoj zemlji i koji je nastao u jedinstvenome povijesno-političkom kontekstu. A teško je zamisliti jedinstveniji kontekst od onoga koji je postojao u Njemačkoj nakon poraza u Drugome svjetskom ratu, sloma nacističke diktature, podjele zemlje i uspostave vlasti zapadnih savezničkih sila u Zapadnoj Njemačkoj. Ako je Istočnoj Njemačkoj bilo suđeno da pod sovjetskom vlašću postane komunistička država, Amerikanci su odlučili pretvoriti Zapadnu Njemačku u demokratsku državu pod vlašću demokratske desnice. Komunistička partija ubrzo je zabranjena, ljevica oslabljena, a desnica ojačana, među ostalim i funkcionalnim integriranjem CDU i CSU. Cijeli je taj projekt, dakle, umnogome sponzoriran izvana. Osim izvanjskih političkih sponzora koji su pozorno nadgledali te više ili manje diskretno usmjeravali poslijeratni politički razvoj Zapadne Njemačke, iza pakta CDU i CSU stajale su i moćne domaće društvene snage, ponajprije Protestantska i Katolička crkva. Pakt IDS-a i HNS-a nema pak nikakva izgleda da dobije potporu neke važne društvene snage, primjerice Katoličke crkve u Hrvatskoj. Jedini zamisliv pakt moćne nacionalne i jake regionalne stranke koji bi Crkva mogla podržati bio bi savez HDZ-a i HDSSB-a.
Neće imati potporu Crkve
Nadalje, bio je to aranžman najmoćnije nacionalne i najmoćnije regionalne stranke u ondašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, ali i u sadašnjoj ujedinjenoj Njemačkoj. U hrvatskoj inačici takva aranžmana nedostaje jedna od dvije bitne karike: HNS nije najmoćnija nacionalna stranka, kao što je to CDU. A to znatno slabi njegovu političku privlačnost među potencijalnim regionalnim partnerima. Štoviše, posljednjih godina HNS se pretvarao u regionalnu stranku ili, točnije, u stranku s regionalnom utvrdom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. HNS nije, dakle, intencijski regionalna stranka, ali je to praktično postajao. Kada bi došlo do sklapanja nekoga aranžmana između IDS-a i HNS-a, onda bi on prije nalikovao na organizacijsko povezivanje jedne ideološki regionalističke stranke i jedne ideološki neregionalističke stranke koja praktično funkcionira kao stranka s regionalnom utvrdom. Osim toga, posljednji parlamentarni i lokalni izbori pokazali su da HNS-ovu biračku utvrdu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj kontrolira Radimir Čačić, koji ju je uglavnom i stvorio, a ne Vesna Pusić. Nastavi li se zasad odgođen i prigušen sukob dviju osobnih frakcija u HNS-u, Čačić bi nakon izlaska iz zatvora i povratka u politiku mogao odlučiti svoj regionalni savez odvojiti od HNS-a i stvoriti nekovrsnu varaždinsko-međimursku inačicu IDS-a. A hrvatska inačica njemačkog pakta CDU i CSU načelno je mogao biti savez SDP-a i IDS-a. No praktično nikad nije bio izgledan jer su od početka kompetitivne politike u Hrvatskoj devedesetih godina te dvije stranke bile u suparničkome, a povremeno i konfrontacijskom odnosu.
Konfrontacija je dostigla vrhunac za mandata ove vlade i teško će je biti prevladati. Milanovićeva konfrontacijska politika s IDS-om nije samo otvorila frontu unutar vladajuće koalicije nego i odškrinula vrata za stvaranje novih paktova na zamišljenoj lijevoj fronti bez SDP-a. Stoga je posve smisleno pitanje protiv koga bi potencijalna hrvatska inačica njemačkoga stranačkog pakta HNS-a i IDS-a bila usmjerena: protiv HDZ-a ili protiv SDP-a?
