– Hrvatsko se društvo, nažalost, već niz godina nalazi u dubokoj moralnoj i socijalnoj krizi. Generacije odgojene u socijalizmu, u kojem društvene razlike nisu bile toliko izražene, jako se teško nose s društvom u kojem se uspjeh i društveni status mjere skupoćom auta, odjeće ili mobitela koje si možemo priuštiti. Posebice kad taj društveni status uglavnom ne odražava stvarni rad i sposobnost pojedinca. U toj situaciji mladi nemaju motivaciju ulagati u svoj razvoj i obrazovanje, jer im nedostaju pozitivni primjeri – ističe prof. dr. sc. Gordan Lauc, jedan od vodećih europskih znanstvenika u području glikobiologije i utemeljitelj tvrtke Genos.
Na pitanje koje su promjene u politici, znanosti i obrazovanju, ali i u načinu razmišljanja i postupanja hrvatskih građana nužne da bi se digli s dna EU Lauc uzvraća: – Osobno mislim da je najveći problem Hrvatske nedostatak društvene odgovornosti na svim razinama. Od osobne, koja se možda najbolje ogleda u gotovo potpunom izostanku odgovornosti prema okolišu kod velike većine građana, preko nedovoljne odgovornosti svakoga od nas prema poslu i poslodavcu, do nepostojanja političke odgovornosti, jer naši političari umjesto da rade za opće dobro i služe narodu, često smatraju da im politička dužnost daje pravo da vladaju drugima i zloupotrebljavaju položaj za osobnu korist. To se onda preslikava i na znanost i obrazovanje u koje država ulaže puno, puno premalo. Posljedično u sustavu vlada negativna selekcija i najbolji studenti, nastavnici i znanstvenici odlaze ili u privatni sektor, ili u inozemstvo. Jedini način promjene ovog trenda je da svaki pojedinac počne od sebe i pokuša raditi više i bolje. A Vlada to onda mora podržati sustavnim ulaganjem u one koji se više trude i rade bolje, što će na kraju čitav sustav pomaknuti prema naprijed. Mi smo navikli za sve probleme kriviti nekog drugog i očekivati da će ih netko drugi riješiti, no želimo li živjeti bolje, svatko od nas mora početi od sebe i truditi se da što više pridonosi boljitku svih nas.

Kako sam u sklopu svog posla obišao mnoge dijelove svijeta, od najrazvijenijih do onih najsiromašnijih, vjerojatno sam manje kritičan prema današnjoj Hrvatskoj jer sam vidio neusporedivo gora mjesta sa znatno većim problemima – kaže Igor Rudan, akademik i redovni član Kraljevskog društva Britanske akademije znanosti. Hrvatska je danas, globalno gledajući, još uvijek bolje i ugodnije mjesto za život od barem dvije trećine drugih zemalja svijeta. U Hrvatskoj su najveće vrijednosti zemljopisni položaj i klima, bogati prirodni resursi i velik turistički potencijal, uz priličnu sigurnost građana, još uvijek relativno dobru zdravstvenu zaštitu, zanimljivu gastronomsku i kulturnu ponudu te vrlo visok postotak stanovništva s nekretninama u vlasništvu. No, naš problem je što smo već dva desetljeća zarobljeni u situaciji neobične opće stagnacije, zbog prespore i neodlučne tranzicije iz socijalizma u kapitalizam. Zbog te stagnacije, sve su nas zemlje EU već pretekle, a deseci drugih zemalja Azije, Južne Amerike i Afrike će nas, također, uskoro preteći.
Svjedočio sam u protekla dva desetljeća nevjerojatno brzom razvoju velikog broja zemalja, iako su sve bile vrlo siromašne. Otvaranjem tržišta, poboljšanjem obrazovanja na svim razinama, uvođenjem funkcionirajućeg pravosuđa, potporama pojedinačnim inicijativama u malom i srednjem poduzetništvu, poreznim olakšicama i niskim porezima, otvorenošću prema stranim investicijama i golemim infrastrukturnim projektima, ukidanjem nepotrebnih birokratskih prepreka, te masovnim prijelazom radnika iz državnog u privatni sektor, te su zemlje izvukle doslovno milijarde svojih stanovnika iz krajnjeg siromaštva. Dovele se do urbanizacije i stvaranja srednje klase čak i u mnogim zemljama Afrike. Hrvatska treba težiti cilju da se više od 80% stanovnika zaposli u privatnom sektoru i da ondje budu znatno bolje plaćeni od onih u državnom. No, nisam siguran da možemo u dogledno vrijeme očekivati ove pomake, koji bi nas sve učinili zdravijima, obrazovanijima, konkurentnijima i imućnijima u odnosu na ostale zemlje.

Hrvatska je duboko podijeljena zemlja, jako opterećena prošlošću. Nažalost, Hrvatska se u svim pogledima na život svrstava u dva totalno suprotstavljena tabora koji uz potpuni nedostatak tolerancije pokušavaju na sve moguće načine drugoj strani pokazati i dokazati da je u krivu – kaže Igor Štagljar, molekularni biolog svjetskog glasa. Dobro je imati drugačiji stav, ali način na koji se to događa je nešto što nas mora zabrinjavati jer hrvatskom društvu u cjelini jako nedostaje tolerancije. Hrvatska može i zaslužuje puno bolje i kucnuo je posljednji trenutak da političari iz svih tabora što prije sjednu zajedno i dogovore se kako dalje, jer u protivnom tonemo prema totalnom ponoru. Najveći dio krivnje zašto je Hrvatska na dnu EU leži na nama samima: očito je da u zemlji postoji manjak znanja, stručnosti ali i odgovornosti, naravno, ne svih, ali mnogih ljudi koji su preuzeli vodeće pozicije. Opravdanja za mnoge krive odluke svode se na prebacivanje krivnje na bivši sustav ili vanjske faktore. Društvo nam je postalo inertno na javno iznesene primjere korupcije, krađe i nepravde, što ima izuzetno loš utjecaj na mlade. Volio bih da sam u krivu, ali nažalost moram primijetiti da su mnogi kvalitetni, vrijedni i pošteni stručnjaci još izolirani i marginalizirani u Hrvatskoj. Kao apsolutni prioritet naše društvo treba već jednom zaboraviti na prošlost i okrenuti se budućnosti. Moramo što prije provesti kurikularnu reformu koja ne smije biti temeljena na ideološkim podjelama jer najveći potencijal zemlje u mladim, talentiranim i obrazovanim kadrovima. Naše društvo čeka ozbiljan posao u borbi s neučinkovitim pravosuđem, sporom ekonomijom i nagomilanom administracijom. Posljednjih 28 godina živio sam u Švicarskoj, SAD-u i Kanadi i naučio od kolikog je značenja uloga savjesnog i poštenog građanina u radu svakog od navedenih društava. Građani trebaju biti aktivniji u promjenama u društvu.

Ne tako davno bili smo puni zanosa i optimizma, ali je to splasnulo, napose kod mlađih generacija koje traže svoje mjesto u društvu i često nailaze na probleme. Moj je dojam da se suviše bavimo manje bitnim pitanjima koja često frustriraju ne samo pojedince već i cijelo društvo. Imam dojam i da ljudi imaju sve manje povjerenja u sustav, ali ne osjećam se kvalificiranim procijeniti utemeljenost ovakvih pojava i njihove uzroke. Znam da zvuči populistički, ali za poboljšanje stanja i vraćanje optimizma potrebno je puno više kritičnosti odgovornih i uvažavanje pravila i sustava vrijednosti na svim razinama. Osvrnut ću se na znanost i visoko obrazovanje koji imaju bitnu ulogu za podizanje našeg statusa u EU. Kao i u većini novih EU zemalja (njih 13) i u nas znanost jako zaostaje u odnosu na „stare“ EU zemlje s puno većom tradicijom u razvoju znanosti. To se ponajbolje vidi u jako slabim rezultatima naših znanstvenika pri natjecanju za znanstvene projekte u okviru znanstvenih fondova EU, napose najkompetitivnijih. Slabija kompetitivnost naše znanosti neminovno ima negativni učinak na kvalitetu naših visokih učilišta i ukupnu uspješnost i prepoznatljivost. Prije svega, potrebno je jasnije promovirati princip izvrsnosti i pozitivni probir kadrova na svim razinama. Jednako je važno zakonski institucionalizirati mobilnost kadrova u znanosti, koja u nas praktički ne postoji, čak ni unutar istog sveučilišta. To je neodrživo jer tako izostaje natjecanje za nove pozicije u znanosti i visokom obrazovanju i dolazi do bijega najboljih u inozemstvo. Sustav (i kriteriji) izbora u razna znanstvena zvanja kompliciran je i u osnovi neselektivan. Osim reformi u smislu promocije izvrsnih kadrova u znanosti nužno je i više ulagati u znanost – kaže Stipan Jonjić, profesor s riječkog Medicinskog fakulteta, znanstvenik s vrhunskim rezultatima u području imunologije. Jonjić je i član njemačke Leopoldine i prvi hrvatski znanstvenik koji je za istraživanja dobio sredstva Europskog istraživačkog vijeća.