Zoranu Milanoviću bi pobjeda Ive Josipovića značila možda čak i više nego samom Josipoviću. Premda se Milanović ustvari povukao iz same kampanje kako ne bi odmagao svom kandidatu njegov osmjeh u izbornoj noći prvog kruga rekao je više od riječi koje je izgovorio. Bio je zadovoljan kao da su objavljeni rezulatati drugog,a ne prvog kruga.
Milanoviću naime očajnički treba konačno jedna pobjeda pa makar bila i indirektna. Nakon izgubljenih parlamentarnih i lokalnih izbora predsjednik SDP-a mora naći načina da politički preživi i Josipović je to sidro koje mu može omogućiti ono do čega mu je najviše stalo-političku moć i utjecaj kojeg kao šef neatraktivne i neaktive opozicije i predsjednik pasivne stranke nikada neće imati.
Matematika je jednostavna: pobijedi li Josipović moći će reći da je pobijedio njegov kandadat i njegov način izbora stranačkog kandidata za predsjednika države. Na valu te pobjede može se početi raditi na rasturanju HDZ-ove već i tako dobrano načete vlasti i krenuti u utrku za parlamentarnu pobjedu, a to znači i ispunjenje Milanovićeve ambicije da postane premijer. Ostvari li mu se taj san može računati da će postati najmoćniji čovjek u državi. S Josipovićem na Pantovčaku i pozicijom premijera Milanović bi konačno mogao Hrvatskoj pokazati svoje stvarne sposobnosti i svoje pravo lice.
No u politici dva i dva nisu uvijek četiri. Prirodnim koalicijskim partnerima HNS-u i IDS-u je jasno da snažan Milanović ne treba nikoga i neće htjeti nikoga. Oni u ovoj situaciji u kojoj Josipoviću treba svaki glas birača Damira Kajina i Vesne Pusić vide ponešto i za sebe. Teško da će dati bjanko podršku SDP-ovom kandidatu, a da ne traže nešto i za sebe, tim prije što već dugo žele čvrsti sporazuma sa SDP-om za parlamentarne izbore iz kojeg Milanović uporno migolji. Nema sumnje da će u ovoj situaciji, koliko god se činilo da u startu ide u prilog Josipoviću, tražiti šansu da vežu Milanovića nečim čvršćim od riječi kako bi za sebe izborili dio vlasti.Čvrsta podjela unutra resora buduće Vlade bi ih jedino mogla zadovljiti, a Milanoviću je to teško jer je već po onome što je obećao svojim ljudima Vlada morala imati barem šezdesetak ministarstava.
Ne treba nikako zanemariti ni Bandića. Koliko god se u ovom trenutku činilo da nema šanse njegova je ambicija i motivacija nadljudska i za njega nema hamletovske dileme biti ili ne biti. Da bi opstao mora samo biti. Prvi udarci koje je uputio SDP-u i njihovom kandidatu govore da je spreman na žešću bitku nego do sada sa svojim dojučerašnjim stranačkim kolegama. Samo bi ga afera nevjerojatnih razmjera mogla izbaciti iz cipela i spriječiti da do zadnjeg trenutka žestoko ne grize na pobjedu. No ako je spreman zadavati udarce sigurno ih je spreman i primati, a njegovo direktno upiranje na Milanovića kojem je ‘Josipović na daljinskom upravljaču’ pokazuje da je spreman na otvoreni rat.
Teško je vjerovati da će se Josipović upustiti u to da razmjenjuje uvrede s Bandićem- kod njega bi sve moglo ostati na razini svjetla i tame koje građani trebaju prepoznati sami- ali dio SDP-a je sigurno spreman i na to. A u tom ratu za građane neće toliko biti važan rezultat predsjedničkih izbora koliko dojam. Naime sadašnja SDP-ova popularnost u anketama posljedica je u dobroj mjeri neprisutnosti te stranke u javnosti. Već je i među njima pošalica da bolje stoje što manje rade.
Otvaranje SDP-ovih tajnih pretinaca i međusobno sukobljavanje - koje mnogi očekuju upravo u Zagrebu, bez obzira pobijedio Bandić ili ne- moglo bi pred javnost iznijeti pravo stanje stvari u toj stranci, a to automatski znači i moguću promjenu percepcije javnosti o SDP-u kao alternativi HDZ-a. Jer alternativa jednoj rasturenoj i aferama demontiranoj stranci kao HDZ nikako ne može biti rasturen i unutranjim trzavicama oštećen SDP. I zato Milanović umjesto da gleda uvis prema Pantovčaku treba spustiti pogled prema Iblerovom.
Milancé...Grobar Esdipija....