Bili smo uvjereni da je proces pluralizacije hrvatskog društva dovršen osnivanjem HSLS-a. Premda se to dogodilo prije skoro tri desetljeća, spomenuti proces do danas nije ni počeo. Istinsku vrijednost mnogoznačnosti poistovjetili smo s prividom stranačkog dualizma pa smo se s prvom dogođenom smjenom vlasti samozadovoljno okrenuli na drugu stranu, uvjereni da više nemamo što učiti o množini.
Ali to nije bio odjek pluralizma već demokratske šablone iz koje ionako izvire destruktivna singularnost u temeljnom smislu njihova postojanja. Dijalog, dogovor, sposobnost slušanja, uvažavanje, odmjerenost, rutina da se kompromis ne doživljava kao poraz to bi trebali biti atributi pluralnog društva, samo ako već krenemo od prve stavke vidjet ćemo da kod nas prevladava radikalno monološka struktura zbog koje sve iza nje postaje neostvarivo. Pitanje je koliko je uopće moguće u monoteističkoj kulturi naučiti razvijati instituciju dijaloga, kad ni naš bog nema sugovornika i u svojoj je usamljenosti frustriran jer je bez sebi ravna s kime bi prokomentirao božanske zamisli. Božja nepogrešivost ne zasniva se na parlamentarizmu, nego na poziciji moći koju nosi njegova funkcija vrhovnog zapovjednika svih vojski. Za hrvatsko, kao i ljudsko društvo u cjelini, nedostatak sadržajnog plurala ključno je pitanje u razumijevanju trauma što proizlaze iz činjenice da smo neke stvari morali prihvatiti i na njih se priviknuti, ali nikako da se sa njima srodimo do te mjere kada prestaje potreba pojašnjavanja kako su "one normalne".
Formulacija "to je normalno" duboko je ukopan fitilj frustracije u vosku latentne netrpeljivosti. Znači "nama je normalno" da u ovoj državi nisu svi Hrvati, da čak nisu svi ni katolici, da među nama žive pederi koje moramo zvati homoseksualci i da bi se i ti i takvi ženili, da postoje i garaviji i bljeđi i da, ono što je najgore, postoje i oni koji imaju svoje mišljenje, ne boje ga se izreći i ne vide smisao realizacije u povinovanju čoporu. Pozicija onih koji odudaraju od kvantitativnog trenda u ovom trenutku nije toliko sigurna da već sljedećeg trenutka ne bi mogla postati pogibeljnom. Uvjeren sam da bi bila dovoljna tek mala legislativna korekcija i efekt zagušljivog političkog staklenika pa da se promijeni i opća klima i da svi ovi koje danas trpimo pod "normalno", zamotani u staniol političke korektnosti, taj prozirni privid simulirane civiliziranosti, da se odjednom nađu na otvorenom nišanu urođene ljudske malignosti i postanu lovina. Intenzitet kojim bismo ih proganjali bio bi proporcionalan administrativno proklamiranom okviru normalnog šovinizma, čemu smo višekratno i za naših života mogli svjedočiti ili o tome čitati. Mi, dakle, plural ne živimo, nego ga trpimo. Ima u svemu tome i dosta hereditarnog, posebno na političkoj razini kad kroz pola stoljeća partizančine i udbaši nisu naviklu slušati jer su samo oni mogli govoriti, a ustaše nisu naučile razgovarati budući su morali šutjeti.
Tako danas u toj pojednostavljenoj tablici dijeljenja traje lajanje na gluhe. Segmenti unutar kojih se pokušava maskirati prava ljudska priroda kao što su religija, filozofija i tradicija folklorne su i proštenjarske prigode da se iz škrinja izvade narodne nošnje zločina. I dok religija i filozofija ne nastaju da bi tragale za smislom života i objašnjenjem smrti, nego da bi opravdale nemoralnost društva, dotle tradicija predstavlja samu esenciju te nemoralnosti zamotane u navodno romantično nasljeđe koje nas determinira krvnom osvetom. Uostalom, ako se zbog njive ili šljive unutar nekih obitelji spori i sudi i po 20, zašto cijeli narodi ne bi iz istih razloga mogli ratovati prosječnih pet godina? Te naše djedovine i očevine u stvari su tradicija napasti i posesivnosti koje uz alkohol postaju tupavo lascivni bećarac, prostačko neduhovita inferiornost u tumačenju svijeta oko sebe. Samo ni tu ne možemo biti dosljedni. I dok ćemo neku tradicionalnu poskočicu ocijeniti vrijednom pet hiljadarki zbog spominjanja nečije košulje i dupeta, dotle ćemo otvoreno vrijeđanje jednog čovjeka i barem još 30 posto pripadnika ovog društva proglasiti marginalnim ideološko-političkim incidentom. Je li stvar u sadržaju ili u interpretatoru? Jer ako dupe vrijedi pet, koliko tisuća vrijedi 'oj Račane jebo ti pas mater i onome ko je glasa zate'? Ili je to možda neprocjenjivo? Ljepota ideologije kod nas je u tome da nije zahtjevna; ne zahtijeva ni pamet, ni pristojnost, ni svijest o posljedicama. Zato i rađa apsurdne situacije kojima se i u filmskim i kazališnim komedijama smijemo samo da ne bismo morali plakati. U društvu bez dijaloga jedina moguća komunikacija i jest bećarac, forma za slušanje isključivo onog našeg, što se u hipnotizirajućem ritmu ponavlja do u nedogled, dovoljno banalno stihovano da bi bilo selektivno utuživo i da bi masa pjevala bez razmišljanja, ali s prijetećom idejom. A u tome i jest štos, zato što „čovjek može ubijati iz najrazličitijih motiva, ali ubijanje na spektakularnoj razini gotovo je uvijek posljedica ideja".
>>Izbjeglice su prijetnja kršćanskoj tradiciji Europe?! Pa, u redu je
>>Socijalizam je prva riječ koju će nam zabraniti u 21. stoljeću
A treba dodati i to da autor kao dotatak posvemašnjoj prijetvornosti i amoralnosti o kojoj govori, zapravo i sam uspješno inkorporira jedan naslov koji veze nema s tekstom. Netko će ovo smatrati uvredom pok. Račanu, a netko Svetom trojstvu., ali vjerojatno je i to "normalno". Pitanje je samo je li namjerno...