Je li se Papi omaklo kada je u prigodi Dana života, 4. veljače, povezao pastoralno i političko djelovanje? Tada je, naime, rekao kako je "prvenstvena dužnost Crkve i svake javne ustanove da podržavaju obitelj putem pastoralnih i političkih inicijativa koje vode računa o stvarnim potrebama bračnih parova, starijih osoba i novih naraštaja".
Pastoralno i političko zapravo je javno i trebalo bi voditi dobru istih pojedinaca i zajednica. Na tome poslu imaju što raditi i crkvene i političke ustanove. Nisu li stoga oni koji javno rade za iste ljude upućeni na suradnju, bez gubljenja autonomije, ali i bez zadnjih namjera? Šizofrenija koja na tome području vlada, posebice u zemljama s komunističkom prošlošću, loša je usluga društvu u cjelini.
U nas ima previše onih koji Crkvu i dalje vide "u sakristiji" (sjetimo se samo lanjske diskvalifikacijske izjave predsjednika Mesića), ali ima i onih u Crkvi koji u društvenome djelovanju ne mogu vidjeti ničeg evanđeoskog. Kad je riječ o crkvenome nauku, valja reći kako ona svoju zadaću u suvremenom svijetu vidi ponajprije u ulozi sugovornika i pomoćnika u važnim etičkim i društvenim pitanjima. Pastoralno i političko idu skupa. Svako na svome polju za iste ljude.
