Pored toga što se tragična događanja u Ukrajini pretvaraju u krvavu vojnu vježbu, u kojoj veliki prosipaju svoju silu nad malima, Putinova invazija ima i onu religijsko-vjersku dimenziju koja se često zanemaruje u javnosti. Koliko god to Zapadu danas bilo teško pojmljivo, slično kao i na primjeru posljednjih ratova na zapadnom Balkanu, tako se i u ovom sukobu jasno očituje izrazito negativna uloga vjerskih poglavara koji su se spremno (i ponosno) stavili na raspolaganje okupatoru i zločincu. Slično kao što je Milošević srpsku agresiju na Hrvatsku i BiH pravdao religijsko-političkim mitovima, tako i Putin argumentira svoju rekonkvistu u Ukrajini.
Nakon što je 2014. zauzeo Krim, naglasio je u svom govoru da je to za sve Ruse – "sveta zemlja". U desetom je stoljeću, naime, kijevski veliki knez Vladimir, kojeg i istočna i zapadna Crkva danas časte kao sveca, odlučio u ime cijele zemlje primiti kršćanstvo od Carigrada i krstiti svoje carstvo. Ono što je Kosovo za većinu Srba, to je za Ruse Kijev. Ali Kijev više nije ruski grad nego glavni grad slobodne Ukrajine.
Danas u Ukrajini, zemlji koja je do početka Putinove agresije brojila 44 milijuna stanovnika, 70% građana slijedi pravoslavno kršćanstvo. No dvije vjerski identične, ali politički suprotstavljene pravoslavne strukture već neko vrijeme vode rat za (pravoslavne) duše u Ukrajini: Ukrajinska pravoslavna crkva (UPC) i Pravoslavna crkva Ukrajine (PCU). Kako im i sami nazivi govore, riječ je o skoro pa identičnim pravoslavnim kršćanskim zajednicama koje pak imaju potpuno suprotstavljene političke agende koje se preklapaju sa sukobljenim stranama u ratu. UPC je pod patronatom Moskve, dominira u istočnoj Ukrajini i ima status samoupravne crkve s prilično velikom autonomijom.
Budući da je ova Crkva pod Kirilovom kontrolom, ona je jasno zauzela svoj stav u ovom ratu i daje otvorenu podršku Putinovu "oslobodilačkom" režimu. Ona druga pravoslavna struktura je izraženo ukrajinska i drži prividnu kontrolu nad zapadnim dijelom Ukrajine. Pravoslavna crkva Ukrajine nastala je 2018. i to ujedinjenjem Kijevskog patrijarhata i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve. Carigradski patrijarh joj je ubrzo nakon toga službeno priznao samostalnost. Samostalnost ili autokefalnost u ovom slučaju znači samo jedno – neovisnost od Ruske pravoslavne crkve te posljedično od države Rusije (čitaj: Putina). Dobro je imati na umu da je autokefalnost jedne pravoslavne nacionalne crkve u zemljama s dominantnim pravoslavnim stanovništvom važan korak prema izgradnji neovisne države i državnog identiteta.
Kako god da se ovaj rat završi, jedna od najtragičnijih figura u rusko-ukrajinskom sukobu će biti moskovski patrijarh Kiril koji će ući u povijest kao onaj koji je javno podržao i suludim argumentima opravdavao Putinovu agresiju. Ovo mu neće zaboraviti ne samo napaćeni Ukrajinci već ni svi oni Rusi čiji su roditelji, sinovi i braća bili prisiljeni sudjelovati u ovoj besmislenoj i krvavoj tragediji.
VIDEO Stanovnici Kijeva čekaju u redovima za hranu prije 35-satnog policijskog sata
