Tri brata, Luka, Zvonko i Ivan, sva trojica voze Fiat Punto te im je zajedničko i da dio svoga života provode u središtu Zagreba. Luka, jer tu stanuje, a Zvonko i Ivan jer tu rade. Luka je nezaposlen, ali od povremenih honorara kupio si je godišnju povlaštenu parkirnu kartu za 1320 kuna. S tom kartom parkira se gdje god stigne, ali najčešće se danima ne miče sa svoga parkirališnog mjesta jer baš i nema novca za benzin. Zvonko stanuje na zagrebačkoj periferiji, ali ima tvrtku sa sjedištem u središtu grada te vozi automobil registriran na tvrtku. Zahvaljujući tomu on je "povlašten" kupiti godišnju parkirnu kartu koja košta 9600 kuna. Za razliku od Luke, on se parkiralištem služi osam sati, dok radi, a kako stanuje u kući na periferiji, poslije posla uglavnom je parkiran u svome dvorištu. I Ivan radi u središtu grada, i automobil mu je nužan u obavljanju radnih zadataka. Međutim, njemu Zagrebparking ne daje nikakvu povlasticu, pa čak ni onu na koju ima pravo "povlašteni" Zvonko.
Povlastice i za neradnike
Njegov poslodavac ne može svojim radnicima nabaviti službene automobile, niti se preko poslodavca mogu pribaviti "povlaštene" parkirne karte za pravne osobe. Ivan zbog problema s parkiranjem ostvaruje manju radnu normu te će mu u skladu s tim biti umanjena plaća, a poslodavac razmišlja i o tomu da ga zamijeni "mobilnijim" zaposlenikom koji nema takvih problema s parkiranjem.
I gdje je tu društvena pravda? Najveću povlasticu može uživati i neradnik koji se parkiralištem najviše i koristi, dok onaj kojem je povlastica zapravo najpotrebnija i koji je najpokretljiviji zapravo uopće nema pravo parkiranja ili mu se bez logičnog razloga višestruko skuplje naplaćuje. Naravno da smo ovu izmišljenu priču o parkirališnim mukama u Zagrebu doveli do apsurda kako bismo dočarali veličinu nepravde koju Zagrebparking, odnosno Grad Zagreb, čini svojim sugrađanima zagorčavajući im život umjesto da im ga olakšaju. Besmislenost i društvena nekorisnost takve nepravedne prakse koja se provodi od rujna još drastičnije dolazi do izražaja u tzv. 3. zoni za parkiranje gdje u većem dijelu radnoga dana parkirališta uglavnom zjape prazna, ali je zato iskorišteno svako mjesto koje vozači ocijene zgodnim za parkiranje. Pri tome prolaze školu parkiranja Zagrebparkinga koja ih košta 800 kuna po lekciji. Neki pak bježe u ulice koje graniče s 3. zonom za parkiranje, jer se Zagrebparking gotovo šikanozno odnosi prema vozačima odnoseći automobile i s mjesta na kojima to godinama nisu činili. Tko ima koristi od tih praznih parkirališta, od toga što će se više građana voziti u lošem gradskom prijevozu, te stoga zimi više razbolijevati, što će se poslovi usporenije obavljati i radno vrijeme neefikasno trošiti...? Pravo na parkiranje automobila nije ustavno pravo, niti jedno od temeljnih ljudskih prava. Štoviše, ne treba smetnuti s uma da se parkiranjem neka od tih ustavnih i temeljnih ljudskih prava mogu kršiti.
Nejednaki pred zakonom
Automobili, pa i njihov smještaj, na žalost, moderna su nužnost. Jednako tako je nužnost uvesti red kako bi se što kvalitetnije iskoristio gradski prostor. Stvar je društvenog kompromisa da se organiziramo što je bolje moguće kako bismo svi iz toga izvukli što veću korist. Smisao postojanja Zagrebparkinga nije u šikanoznom odvoženju manje ili više pogrešno parkiranih automobila koje zaposlenici natjerani nuždom ostavljaju gdje stignu. Različiti tretman vlasnika automobila, pri čemu se harači gospodarstvenike, a potpuno obespravljuju zaposlenici koji ne voze službene automobile, kao što je recimo slučaj s novinarima, kod ionako umrtvljenog gospodarstva, ne samo da je društveno nesvrhovito nego je protivno i imperativima iz Ustava da su svi jednaki pred zakonom. Zar se isključivo dizanjem vozila "potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak", kako nalaže Ustav. Ne bi li to trebala biti iznimka, a ne pravilo!
Kakva država takav zagrebparking .............. LOPOVSKA.