"Prisjećanja o sebi i drugima", nova knjiga akademika Vlatka Pavletića (Zagreb, 1930.), na najboljem je putu da postane hit u političkim i kulturnim krugovima. Jer, riječ je o raznorodnim autobiografskim, dnevničkim i memoarskim zapisima, intervjuima i polemikama jedne od najistaknutijih ličnosti hrvatske kulture i politike, koja nije samo pratitelj nego i zauzet sudionik i kreator nekih od najvažnijih događaja u nas u drugoj polovici 20. i prvim godinama 21. st. Nema boljega povoda za razgovor s autorom 30-ak književnokritičkih, književnopovijesnih i književnoteorijskih knjiga i političarom koji je bio u samome vrhu državne vlasti otkako je Hrvatska samostalna država.
VL: Kako ste se odlučili na objavu ovako opsežne autobiografske knjige?
PAVLETIĆ: Nije to u pravom smislu autobiografija iako sadrži niz bitnih točaka moga života i razvitka u kojima su se neke stvari dogodile mojom voljom, a neke pritiscima izvana. Ova je knjiga dokumentarna, ali je i manje od autobiografije, jer kad bih se odlučio za taj žanr, onda bih pisao neku vrstu romansirane biografije koja iznosi sustavno obrađene činjenice. Svaki od tekstova objavljenih u ovoj knjizi, uključujući i intervjue, moja je slika, rekonstrukcija mog svjetonazora, dokaz kako sam pristupao stvarima, kako sam mislio o ljudima i događajima. A moj svjetonazor određuje načelo sumnje u sve, ali i vjere da imam pravo izraziti svoje prosudbe.
VL: Knjiga je izrazito polemična. Kakve reakcije očekujete?
PAVLETIĆ: Ja sam bio uvijek otvoren za polemike. Ove koje su u knjizi nisam mogao objavljivati dok sam bio na funkciji predsjednika Hrvatskog sabora. Ti polemički tekstovi sad su samo tekstovi pisca, a ne političara koji mora lavirati, bordižati. Nisam nikoga vrijeđao, samo sam pisao o tome što se meni kao političaru događalo. Reagirao sam na klevete, opovrgavao laži i potvore. Nijednog novinara nisam nikada tužio.
VL: Pokazujete simpatije prema političkim neistomišljenicima, npr. Slavku Goldsteinu, Predragu Matvejeviću, Vesni i Eugenu Pusiću...
PAVLETIĆ: Za mene je prijateljstvo iznad politike, pa i iznad svega što je svjetonazor. Dapače, radije razgovaram s ljudima s kojima se u mnogim stvarima ne slažem, jer taj razgovor je u pravilu poticajan, zanimljiv. Razgovarati sa sumišljenikom zapravo znači dovesti se u situaciju da u drugome tražiš samo odobravanje za svoje prosudbe, čak i onda kad u neke od njih sumnjaš.
VL: Najintrigantniji je dio knjige prisjećanje na dramatično razdoblje potkraj života dr. Franje Tuđmana i nakon njegove smrti, kad ste, prema Ustavu, vi obnašali dužnost predsjednika, čemu je bilo suprotstavljanja i u HDZ-u i u samoj obitelji Tuđman. Kakvi su danas vaši odnosi s tom obitelji?
PAVLETIĆ: Nemam s njima nikakve odnose, ali imam gotovo dovršenu knjigu o dr. Tuđmanu. U njoj ću pokazati da je apsolutno neprihvatljiva, pa i s današnje distance, ocjena mnogih koji su tako pisali i za vrijeme Tuđmanova života i sada, o tom vremnu kao vremenu diktature i autoritarnosti na svim razinama. Zašto? Pa, sama činjenica da su oni mogli slobodno pisati i izražavati mišljenje u mnogim medijima dokazuje neodrživost njihove tvrdnje. Jedan od tih autora sad priznaje da je nesmetano napadao predsjednika, nitko mu nije stao na put, nitko ga nije nastojao zastrašiti.
VL: Tko je to?
PAVLETIĆ: Publicist i književnik Boris Dežulović. Smatram da je nedopustiv takav odnos prema onima koji su na početku stvaranja hrvatske države odigrali veliku ulogu, mogu čak reći opasnu za njih osobno i za njihove obitelji. Osim toga, uvijek treba imati na umu cjelinu konteksta u kojem se povlači neki politički potez i donosi odluka. A naš kontekst bio je ratni kontekst!
VL: Nije li ipak privatizacija trajno negativno obilježila prvo razdoblje vladavine HDZ-a?
PAVLETIĆ: Oduvijek sam se javno suprotstavljao tome, sjećam se baš i u jednom intervjuu u Večernjem listu u travnju 1996. Rekao sam da nemam ništa protiv toga da se stvara bogataška manjina ako je ona u funkciji povećanja standarda drugima, protivim se ako ta manjina iskorišćuje supstancu i ne misli uopće o ljudskom faktoru. Za mene su pred narodom krivi jednako oni koji su počinili zločin kao i oni koji su ljude doveli do toga da ostanu na cesti bez posla. Podupirem svakoga tko se obogatio svojim sposobnostima, tko daje mogućnost zarade određenom broju ljudi i tko povećava društveni dohodak plaćanjem poreza.
VL: I sami ste imali neslaganja s dijelom HDZ-a, najizrazitije kad ste dali ostavku na dužnost ministra prosvjete i kulture.
PAVLETIĆ: Bio sam na udaru određene grupacije u stranci zato što sam bio previše liberalan, zato što sam uvijek govorio da sam tolerantan. A oni su me pitali: Kako možeš biti toleratntan prema komunjarama? Ja nikad nisam nikoga u političkoj areni nazvao komunjarom. Zapravo sam bio na udaru radikala, nazvao sam ih steklišima, a stekliši nikad ništa dobra nisu donijeli hrvatskoj politici. Oni ne otvaraju putove, oni ih dapače zatvaraju, onemogućuju one koji imaju valjan program za ostvarenje cilja. Svojom ostavkom potaknuo sam i ostavke svojih pomoćnika, a oni nisu bili birani po stranačkoj pripadnosti (Slobodan P. Novak, S. Težak, I. Škrabalo). Mislio sam da ćemo lakše donositi odluke ako nismo svi politički istoga mišljenja. Ja sam na važnost tolerancije i dijaloga upućivao još 1953. u tekstu "Put zvan tolerancija". Tada su mi govorili da sam lud, jer ljude se u to doba zatvaralo samo zato što su nešto rekli ili čak mislili. No ja sam oduvijek bio siguran da nema demokracije bez dijaloga i bez tolerancije drugoga.
VL: Hoće li s vremenom značenje predsjednika Tuđmana u hrvatskoj povijesti biti realno valorizirano?
PAVLETIĆ: Njegova će uloga biti sigurno bolje valorizirana za deset ili dvadeset godina nego što je danas, jer će utihnuti glasovi nekih nezadovoljstava potaknutih izvlačenjem pojedinih predsjednikovih izjava ili poteza iz konteksta. Nije dovoljno znati koji je potez, morate znati što je prije i iza toga, što je time postigao, hoće li se to pokazati dobrim u budućnosti ili pogrešnim. Ali to se ne može znati onaj čas, premda se dakako može javno komentirati. No tek će dostupnost svih dokumenata kasnijim proučavateljima omogućiti pravu ocjenu Tuđmanove politike.
VL: Zaslužuje li on već danas trg, ulicu ili spomenik u Zagrebu?
PAVLETIĆ: To uopće nije niti može biti sporno!
VL: U knjizi otkrivate i manje poznate detalje o unutarstranačkim borbama za izbor predsjednika HDZ-a nakon smrti dr. Tuđmana.
PAVLETIĆ: Iznio sam samo činjenice. Prvi sam na stranačkom saboru iznio prijedlog svoga kandidata, dr. Ive Sanadera. Iza toga prijedloga sam potpuno stajao onda i sada sam uvjeren da sam bio u pravu. Obrazložio sam i zašto Sanader a ne netko drugi. Žestoko me napao Ljubo Ćesić Rojs. Nije se suprotstavio argumentima, nego me je optužio da sam taj prijedlog ponio sa Zrinjevca (gdje se tada nalazilo veleposlanstvo SAD-a). Dakle, posredno je i mene i dr. Sanadera optužio kao američke ljude, da ne kažem agente i izdajice.
VL: Još neki vaši politički vizionarski stavovi tek danas postaju prihvaćeni programi.
PAVLETIĆ: Da, na kraju sam ipak dobio zadovoljštinu. Na primjer, još u Jugoslaviji sam se u javnim istupima zalagao za višesredišnjost kulture i za pravednu razdiobu prihodovanih vrijednosti, među ostalim i za krilaticu "Devize onima koji ih zarađuju". Na jednom pak saboru svoje stranke održao sam govor s tezom o nužnosti višesredišnjeg uređenja Hrvatske, što 10 godina poslije mog javljanja (koje je bilo prešućeno!) postaje općeprihvaćeni program. Mogu se pozvati i na neka davna svoja predviđanja, npr. da Hrvatska neće ući u EU prije 2010. No, danas sam izvan tijekova političke pragme i aktualne prakse, posvećen pisanju književnih i publicističkih djela. Zasad imam već 10 novih rukopisa, posve kompletiranih, tako da otprilike 4000 kartica, djelomično već kod izdavača, očekuje da bude objelodanjeno.
VL: Zapisujete li ipak svoje ocjene najnovijih političko-pravosudnih zavrzlama?
PAVLETIĆ: O tom potom! No, tko je zainteresiran za moj stav, neka pročita završetak moga teksta o relativnosti istine i o teškoj dokučivosti pravde na str. 54. u mojoj knjizi.
Izvaci iz knjige: Ankica bi o svemu
U bolnici su bdjeli ne samo liječnici nego i njegova obitelj, koja se ponašala kao da će Miroslav ili Ankica odlučivati o svemu što će se događati u stranci ili Hrvatskoj. Po Ustavu je stvar bila jasna: ja sam trebao zamijeniti Tuđmana dok nije sposoban voditi državu. No tome su se opirali svi u Predsjedništvu stranke. Čak su nastojali riješiti i najdelikatniji problem: raspisivanje izbora. Vrijeme je odmicalo, pa je zbog toga (ne znam na čiji prijedlog) odlučeno da se krivotvori Tuđmanov potpis na tekstu o datumu izbora, na što su šutke pristali i neki istaknuti hadezeovci... A Miro se nametao kao da je on Tuđmanov nasljednik, a i smatralo se da on iz bolnice prenosi Tuđmanove poruke. Sve je to bila obmana i laž!
Miro bez karizme
S Mirom nisam nikad imao neposrednije razgovore, a otad smo obostrano do kraja ohladili, pogotovu kad je čuo od drugih kako tumačim da je promašeno njegovo ponašanje jer računa na karizmu, a karizma se ne nasljeđuje. U obmani je živio sve do izbora kad je kao čelnik HIP-a oblijepio stupove velikom svojom fotografijom ispod koje je pisalo "Glasujte za Tuđmana". A dobio je manje glasova od Parage!
Vukojević je još dužan isprike
VL: Intenzivno ste u Ministarstvu radili i na promjenama i redukciji školskih programa, na dezideologiziranju svih predmeta. Zašto niste doveli do kraja tu reformu?
PAVLETIĆ: Zato što je destruktivnim ispadom u Saboru Vice Vukojević sve zaustavio, sve nas izvrijeđao i oklevetao, što mu ni danas ne može služiti na čast. Njegov je napad bio zasnovan na lažima i to će biti dokazano kad upoznam javnost sa svim dokumentima, argumentima i protuargumentima. A zašto je on to učinio, i danas je dužan objašnjenja pa i isprike svima koje je nazvao "jugobratijom".
VL: Pa zar i vas?
PAVLETIĆ: Mene je etiketirao kao "šefa jugobratije"! Držim da ga i ova moja knjiga uvjerava koliko sam bio u pravu ja, a ne on.
Floskule Andrije Hebranga
Sa Šeksom sam razmatrao kombinacije s HIP-om kao strankom i udrugom, izrugujući se Hebrangovim floskulama o tome da su svi hadezeovski sabornici morali nakon poraza na izborima staviti svoje mandate na raspolaganje, a vodstvo stranke je moralo neopozivo otići. U korist koga? U Sabor bi se, prema Hebrangu, neki mogli vratiti, a druge bi zamijenili daljnji susjedi s lista odlukom koga? Hebranga i kompanije?!? I Šeks, i Mateša, i Bebić su se suglasili da je Hebrang odigrao negativnu ulogu kao predsjednik Tuđmanova liječničkog konzilija.
Supruga je klevete teže podnosila
VL: Jeste li ikad požalili politički angažman?
PAVLETIĆ: Nikad, premda sam bio obasipan klevetama, koje je teže od mene podnosila moja supruga. Ali u demokraciji svatko ima pravo ocjenjivati vaše postupke. Danas imam satisfakciju što su ideje koje sam ja predlagao i počeo provoditi zaživjele. Ovo je prigoda da naglasim kako sam svake od četiri godine u ulozi predsjednika Odbora za dodjelu nagrada za znanost govorio o važnosti znanosti za daljnji napredak, a time i za budućnost Hrvatske, prejudicirajući stavove koji su postali općeprihvaćeni, štoviše službeni, tek 10 godina poslije. Kao ministar prosvjete nisam štedio riječi pohvale važnosti uloge i rada nastavnika, napose učitelja. Iz toga je proizlazilo i moje inzistiranje da se svi oni pravednije nagrade, konkretno učitelji početnom plaćom u visini 1000 DEM. To je bilo i provedeno. Tada je to bilo ne samo socijalno nego i političko pitanje.
