Prva je stigla Darla, nakon nje Ilay, Henry, Ukkie pa Itto, sad je tu Felix. S Henryjem su bile i Nara, a nakon nje Orya. Kad izbroji sve pse, kaže nam Ilonka, u osam godina, koliko je socijalizator pasa, kod nje su bila 23 psa. Neki samo nekoliko dana, neki više mjeseci, a šest pasa i uz njezinu je pomoć završilo školovanje za psa pomagača u Centru za rehabilitaciju Silver. Za njihovu socijalizaciju, bez koje nema ni nastavka školovanja, zaslužna je upravo Ilonka.
– Iako sam odrasla uz životinje, nikad nisam imala kućnog ljubimca, a oduvijek sam to željela. Htjela sam testirati da vidim mogu li ja to. Nekako sam stalno imala premalo vremena, sve do prije osam godina, kad sam se javila na Silverov poziv za socijalizatore. Rekla sam im da nemam nikakvo predznanje, da ne znam što bih trebala raditi i kako to izgleda. A oni meni jesam li svjesna da ću dobiti štene koje će možda i uništiti stan i kako ću se nositi s tim da će otići od mene nakon godinu dana. I tako je stigla Darla, imala je tri mjeseca – govori nam Ilonka.
– Uvijek sam imala podršku, kad nešto nisam znala, mogla sam ih nazvati. Ako sam morala nekamo ići, nudili su mogućnost čuvanja. Od prvog dana znala sam da taj pas nije moj, odnosno da može biti moj ako ne prođe dalje. Ali to mi nikad nije bila opcija, da pas ne uspije. Ne mogu reći da sam bila sretna što odlaze, ali to što sam odgojila psa koji će nekome pomoći značilo je da sam dobro obavila posao. Zapravo su svi oni više pomogli meni nego ja njima. Bila sam još s Darlom svjesna da je možda nikada više neću vidjeti ako obitelj kod koje odlazi ne bude to željela – govori nam Ilonka. Nije bilo lako, ali od šest pasa kojima je bila socijalizator s četiri je i dalje u kontaktu. Kaže, od rastanaka se branila tako da je govorila kako je ona psima teta.
– Ja ih mazim, pazim, odgajam (socijaliziram) i puštam da odlaze u svijet kao stabilne, vesele jedinke koje usrećuju svoje nove obitelji – ističe.
Kad je došla po Darlu da s njom provede zadnji vikend, a Darla je tada već diplomirala i imala obitelj u koju je otišla kao pas pomagač, pitala je u Silveru je li dobar socijalizator i može li to i dalje raditi. Umjesto odgovora, dobila je novo štene.
– Dali su mi i Darlu i Ilaya, novo štene. Već sam s prijateljima dogovorila oproštaj za Darlu, a morali smo ga prilagoditi jer sam se trebala brinuti za štene – prisjeća se.
Iz Centra za rehabilitaciju Silver kažu nam da godišnje imaju uključenih oko 260 socijalizatora, od kojih je četvrtina "starih" koji iza sebe imaju osam ili devet socijalizacija.
– Godišnje je oko 130 pasa na socijalizaciji, a uz socijalizatore imaju i "tete čuvalice" koje povremeno čuvaju pse. Uglavnom su to volonteri ili bivši socijalizatori koji više ne mogu stalno imati psa. Oni čuvaju pse povremeno, od nekoliko dana do nekoliko tjedana, a ima ih koji su tako čuvali i 12 pasa, naravno, ne istovremeno – kažu iz Silvera i dodaju da im je zimi malo teže pronaći socijalizatore.
– Širimo se pomalo u druge gradove. Imamo odlične socijalizatore u Samoboru, a rado bismo se proširili i u druge gradove Zagrebačke županije jer su još uvijek dobro prometno povezani, što je važno zbog dolaska socijalizatora i školicu te zbog veterinara. No kad bismo u nekom gradu imali pet ili više socijalizatora, provodili bismo školice i u tom gradu – ističu.
Tijekom svih ovih godina, govori nam Ilonka, puno toga se promijenilo, javnost je postala svjesna važnosti ovoga što rade i zbog toga što je Silver sve više u javnosti. Sama je imala nekih problema, od zabrane ulaska u neke prostore do uzaludnih pokušaja objašnjavanja da je pas s crvenom ormom radni pas i ne može ga se ometati.
– Nedavno ulazim u lift u jednoj poslovnoj zgradi i sretnem dva muškarca. Jedan je htio pomaziti Felixa, a drugi mu je odmah rekao: "Nemoj, vidiš da radi!" Sve je puno bolje nego kad sam imala prvog psa, ali još uvijek ima probleme – kaže Ilonka i nastavlja: – Preporučujem svima da probaju. Ovo je novo iskustvo, uvijek imaš potporu, a možeš i odustati ako vidiš da ne ide. Dobro je jer možeš vidjeti jesi li spreman na sva odricanja koja te čekaju ako imaš psa, kad me ljudi s djecom pitaju, uvijek im kažem – pokušajte!
Ilonka dodaje da je stekla puno znanja, ne samo o psima već i o sebi. I upoznala divne ljude.
– Ovo je prekrasna zajednica u kojoj su ljudi uvijek spremni jedni drugima pomoći. Uskočit će i kad imate neku radnu akciju kod kuće, a ne samo kada treba pričuvati psa – ističe.
Pse koji su odlazili od nje uvijek je ispraćala s osmijehom, koliko god je bilo teško, znala je da odlaze pomoći nekome. Ispratit će tako i Felixa kad završi školovanje. A za one koji su prošli i "fakultet", ali ipak na kraju nisu psi pomagači, kaže da su uz pomoć Silvera sretno udomljeni.
Svaka čast.Bio sam star devet godina,i vračam se po bližnici iz škole.Pas laje na čovjeka,i ne pušta ga dalje.Pred njim novo iskopan kanal za plin i preko njega daska širine 30 cm.Pomognem slijepcu na drugu stranu ,pas stavi šapu na mene i zahvali se....