Četverogodišnja djevojčica umrla je od posljedica toplinskog udara jer ju je otac zaboravio u automobilu na velikoj vrućini. Dvoipolgodišnjak s višestrukim prijelomima ruku i ožiljcima od gašenja cigareta po tijelu imao je više sreće - živ je i izdvojit će ga iz obitelji. Prije nekoliko mjeseci otac je bacio četvero djece s balkona na beton. Jedna je majka u Puli prije dvije godine ugušila vlastitog trogodišnjeg sinčića i bacila ga potom u more. Ti teško pojmljivi zločini u relativno kratkom vremenu zvone na uzbunu. Kako mi to štitimo djecu u Hrvatskoj? Dok su nam puna usta brige o djeci, brojimo nesretne slučajeve koje smo mogli spriječiti. UN je Konvenciju o pravima djeteta donio prije 30 godina, Strategija Vijeća Europe za prava djeteta detaljno navodi pet prioritetnih područja u kojima djeci treba zajamčiti prava, gradovi i bolnice kite se titulom "prijatelji djece", škole nultom stopom tolerancije na nasilje... Niz je dokumenata i obilježja koje je i naša država prihvatila i uvela po tom pitanju, no većina toga mrtvo je slovo na papiru.
Fakulteti nemaju programe
Sustavna istraživanja tima Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu koji vodi prof. Marina Ajduković pokazuju da su djeca izložena svim oblicima nasilja u obitelji. Tako je 2017. psihičko zlostavljanje doživjelo 24,3% adolescenata, tjelesno kažnjavanje 23,8% te tjelesno zlostavljanje (npr. udarci predmetom ili šakom u glavu) 13,1% tinejdžera. Istodobno, trećina roditelja i dalje izjavljuje da ne zna da je fizičko kažnjavanje djece zabranjeno.
- Poražavajuće je da u odnosu na istraživanje iz 2011. povećana stopa psihičkog nasilja, dok je stopa tjelesnog nasilja ostala nepromijenjena. Polazeći od ovih pokazatelja, ne iznenađuje da je mentalno zdravlje adolescenta u gotovo alarmantnom riziku - govori prof. M. Ajduković. Istraživanjem su utvrdili da čak 12,8% adolescenata u prvom razredu srednje škole ima ozbiljnije simptome depresivnosti, 20,3% simptome anksioznosti, 13,4% ozbiljne simptome stresa, 15,7% jednom se ili više puta namjerno ozlijedilo, a 20% razmišljalo je o tome da počini samoubojstvo. I ekonomske teškoće dovode do povećanog rizika za mlade.
Prijave koje stižu pravobraniteljici za djecu govore da je najugroženije pravo djece na roditeljsku skrb, pogotovo zaštita djece od manipulativnih postupaka roditelja tijekom konfliktnih razvoda. Zatim su to obrazovna prava, pravo na zaštitu od nasilja i zanemarivanja te zdravstvena prava djece.
- Na temeljima Konvencije i u Hrvatskoj se proteklih desetljeća poboljšavao pravni okvir za zaštitu djece, ali i dalje često nedostaju mehanizmi i resursi za učinkovitu primjenu i nadzor nad primjenom propisa u praksi. Susrećemo se i s različitim i neusklađenim tumačenjima propisa, pri čemu se ne daje prioritet zaštiti najboljeg interesa djeteta, nego interesima roditelja ili drugih odraslih. U praksi onda vidimo izraziti nesklad između proklamiranih ciljeva o dobrobiti djece i postupanja institucija u konkretnim slučajevima - konstatira Helenca Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu.
Predsjednica Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu Lana Petö Kujundžić bez dlake na jeziku kaže:
- Licemjerno smo društvo. U svjetlu demografske slike ponavljamo: "Trebamo rađati djecu", a kad ih imamo, ne brinemo se o njima. Još strašnije je kad kažemo: "Za djecu ćemo napraviti sve", jer to uopće nije točno! Ne zabrinjava nas kakve imamo stručnjake za djecu. Medicinski fakultet, Socijalni rad, Socijalna pedagogija, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i Učiteljska akademija, nitko nije uveo programe i predmete koji bi govorili o rizicima za djecu, prve simptome zlostavljane i zanemarene djece i kako na njih reagirati. Zar je normalno da mi psihijatar kaže da nije sasvim siguran kako se nositi sa zanemarenom i zlostavljanom djecom? U jednom kaznenom predmetu jako zanemarenog djeteta pedijatri su rekli: "Mi smo mislili da dijete ima loše zubiće jer ih i tata ima", a tata je tako tukao dijete da mu je izbio zubiće! Mi koji smo se u hodu educirali, to smo naučili, dok većina od toga okreće glavu uz riječi: "Pa dobro, to se događa, nemoj nas gnjaviti, nije to tako strašno..." - kaže sutkinja.
Koliko se to smatra banalnim, govori i "ugled" koji uživaju osobe koje se tim temama bave.
- Onaj tko u policiji radi na maloljetničkoj delinkvenciji ili kaznenopravnoj zaštiti manje je vrijedan policajac, više su vrijedni oni koji rade na organiziranom kriminalu ili politički razvikanim slučajevima. To ljude frustrira i nisu toliko motivirani ili bježe iz tih sektora - opisuje.
Poznata je bešćutnost sustava prema traumatiziranoj djeci i, kad dođe do svjedočenja pa se svi, osim sutkinje Petö Kujundžić i još pokojeg suca, oglušuju o mogućnost svjedočenja djeteta u forenzičnoj sobi. Radije ga puštaju da i po deset puta prepričava svoju traumu. Gordana Buljan Flander iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba godinama to ponavlja. Jednako tako nebrojeno je puta upozorila da nam društvo postaje sve tolerantnije na nasilje.
- Društvena je klima takva da se ne poštuje struka, a društvenu klimu oblikuju političke elite. Ne poštuju li političke elite struku, onda se to nepoštivanje širi dalje - precizno je optužila dr. Buljan Flander nakon najnovije tragedije u Đakovu, gdje je ubijena socijalna radnica. Ubio ju je korisnik socijalne skrbi na čiju je pojačanu agresiju ubijena žena policiju obavijestila još prije dva mjeseca - uzalud.
Licemjerje koje spominje sutkinja Petö Kujundžić dobro se vidi i na nekim novim trendovima koji naočigled upućuju na pojačanu brigu za djecu. Jedan je od najupečatljivijih svakako zazivanje zabrane pobačaja koji okuplja sve više zagovornika prava nerođenog djeteta. Posljedično, većina bolničkih ginekologa u hrvatskim bolnicama danas odbija raditi pobačaje. Prilično gorljivo podržavaju ih "pro life" pokreti koji organiziraju javne povorke kojima je cilj upozoriti da je pobačaj najgore ubojstvo djeteta i da ga treba zabraniti, a u istu svrhu organiziraju višednevne javne molitve ispred javnih bolnica stigmatizirajući i dodatno traumatizirajući žene s problemom neželjene trudnoće. Međutim, veliko je pitanje svjedoči li itko od ljudi koji će rado biti viđeni hodači u tim povorkama stvarnu brigu za djecu koja su zakinuta za roditeljsku ljubav pa se odluči udomiti koje od te djece... Kad bi samo mali dio hodača i molitelja ozbiljno pokušao biti udomitelj, problem udomljavanja djece u Hrvatskoj bio bi riješen.
Samo 1402 udomitelja
Jer prema podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, u veljači je u domovima bilo 67 najmanje djece, koja imaju do tri godine. Međutim, u Hrvatskoj su samo 1402 udomitelja za djecu, a ni višegodišnje uzastopne kampanje ni zakonska izmjena koja je omogućila profesionalizaciju udomljavanja nisu znatno povećale broj udomitelja. Taj postojeći broj udomitelja udomljava 2111 djece, govore podaci za lipanj. Podaci se mijenjaju jer se mijenjaju i okolnosti. Roditeljima koji pokažu ambiciju i napredak u stjecanju roditeljskih vještina djeca budu vraćena i oni dobiju priliku da za njih ponovno skrbe, ovaj put kako treba, dok se s druge strane novi slučajevi otvaraju doslovce preko noći.
Do kraja svibnja ove godine centri za socijalnu skrb izrekli su 24 žurne mjere izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji. U istom je periodu izrečeno 446 mjera intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu te za 1747 djece mjera stručne pomoći i potpore obitelji u skrbi o djetetu. Kao "najblaža" mjera, na pogreške i propuste u ostvarivanju skrbi o djetetu upozoreno je u 134 slučaja.
Tijekom 2017. na prijedlog centara za socijalnu skrb sud je u 130 slučajeva roditelje lišio prava na roditeljsku skrb. U 818 slučajeva oduzeto je pravo roditeljima na stanovanje s djetetom, a provedeno je 217 žurnih mjera izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji jer je procijenjeno da je dijete životno i sigurnosno ugroženo. Nije bolja situacija ni kod razvoda, kada roditelji zaslijepljeni emocijama u velikoj mjeri nisu u stanju voditi računa o dobrobiti i razvoju svoje djece.
Igre s centrima
- Zbog sve većeg broja evidentiranog emocionalnog nasilja nad djecom u situacijama konfliktnog i razdvojenog roditeljstva u tijeku je uvođenje i standardizacija instrumenata za procjenu dobrobiti djece. Novim Zakonom o socijalnoj skrbi koji je fazi donošenja planira se širenje usluga za obitelji u riziku - najavljuje Tatjana Katkić Stanić iz Ministarstva za demografiju.
Zaštita djece koja žive u riziku najsloženije je i najosjetljivije područje rada koje zahtijeva interdisciplinarnost i koordinirano postupanje svih relevantnih dionika jer nadležni su i socijalne službe, odgojno-obrazovni sustav, pravosuđe, zdravstvo, policija... Upravo je ta famozna međuresorna suradnja rak-rana. Premda bi u 21. stoljeću uređena zemlja trebala imati uhodana postupanja i poput spojenih posuda raditi na osjetljivim pitanjima zaštite djece koja odrastaju u riziku, mi stalno slušamo apele jednih ili drugih o tome kako je međuresorna suradnja nužna i važna, ali ona jednostavno ne funkcionira. Svaki od resora kruto funkcionira sam za sebe. I sada je "u tijeku" izrada Protokola o međuresornoj suradnji u zaštiti dobrobiti djeteta upravo s ciljem koordinirane, brze i efikasne zaštite, kažu. Kao da protokoli nisu postojali i prije. A većina zanemarivanja i zlostavljanja može se ranije otkriti, slažu se stručnjaci.
Trebalo je nekoga ubiti na radnom mjestu da političari skrenu pogled na socijalni rad. Koji su predugo zanemarivali.
- Centri za socijalnu skrb urušavaju se od devedesetih. Praktički nitko ne primjećuje da se ne mogu brinuti o djeci. Nekada su u bivšem sustavu centri imali posebne odjele za djecu i mladež sa psiholozima, socijalnim pedagozima i socijalnim radnicima. Razvijalo se u smjeru da to trebaju biti zasebni odjeli, odnosno 90-ih smo trebali konačno dogurati do zasebnih centara za djecu. No, mi smo se najprije igrali obiteljskih centara, osnovali ih 17 i rekli da će raditi na preventivi, onda smo ih ukinuli, potom spojili s centrima za socijalnu skrb, sada se razmišlja da ih opet odvoje... - nabraja sutkinja.
Standardni oblici pomoći djeci i njihovim obiteljima nisu u dovoljnoj mjeri efikasni te su potrebne koordinirane promjene.
- To zahtijeva novi pristup oblikovanju javnih politika koje bi osiguravale, među ostalim, poticanje i dodatno i održivo financiranje inovativnih programa, pogotovo onih na razini tzv. ciljane prevencije - upozorava prof. Ajduković.
Država mora naći sustavna rješenja te bolje iskoristiti kapacitete svih relevantnih sustava i koordinirati njihov rad s djelovanjem udruga, lokalne zajednice i svih koji mogu pomoći u zaštiti djece.
Znakovi se mogu uočiti, ali...
- Tako treba pristupiti i prevenciji kršenja prava djece pri čemu su posebno važni sustavi koji obuhvaćaju svu djecu, primjerice domovi zdravlja, a pogotovo škole. Na tim mjestima stručnjaci mogu uočiti znakove koji bi upućivali na neodgovarajuću brigu o djetetu ili zlostavljanje te na vrijeme intervenirati, obavijestiti socijalne službe i zaštititi dijete. U sustavu socijalne skrbi hitno su potrebna znatno veća ulaganja u dodatno zapošljavanje stručnjaka te njihov stručni razvoj i uvjete rada - poručuje Pirnat Dragičević te dodaje da dio prevencije mora biti i pružanje podrške roditeljima jer se suvremena obitelj suočava s novim i drukčijim izazovima.
