Razgovor prekida poznati cvrkut, stiže glavni lik priče, maleni vrabac. Nazvala ga je Pedro, kaže nam Marija Jurlina, ali onda su joj poznavatelji ptičjeg svijeta rekli da je zapravo riječ o ženkici. I tako je Pedro postao – Pedrica.
– Stigla si, nisam ti nalovila muhe, što ćeš sada – govori Marija ptičici koja i dalje cvrkuće.
– Dolazi ona otprilike svakih sat vremena, iako je stalno tu negdje, vidim je u krošnjama. Najčešće je u orahu. Posljednjih dana ode čak nekoliko krošnji dalje od naše kuće, ali to je sve. Pokušavam je naučiti da jede makar iz tanjurića, sama, da izbacimo tu nesretnu pincetu kojom je hranim – objašnjava nam Marija. Život u kući na kraju Čačinaca, u ulici u kojoj nema prometa i mirno je, donosi i ovakva nezamjenjiva bogatstva. Kuća im je puna spašenih životinja. Pedrica je samo još jedna ptičica koju je spasila. Točnije, ovu je spasio mačak Mikroslav, mačak kojeg su spasili prije dvije godine.
– Poseban je to mačak. On je zapravo pronašao nas, jednu večer samo se pojavio pred našom ogradom. Bio je na rubu života, moji psi stajali su tik uz njega i luđački lajali, ali on se nije micao s mjesta. Kao da ga je svemir poslao na "popravak" kod nas. Spasili smo ga, ali oči su mu ostale zamućene. On zapravo uopće ne zna da je mačak i da se može popeti preko ograde pa čeka da mu otvorimo vrata da iziđe u šetnju – objašnjava nam M. Jurlina. I tako se prije malo više od mjesec dana Mikroslav iz šetnje vratio s ptičicom u ustima. Donio ju je potpuno neozlijeđenu, ali bila je premala da se brine za sebe pa su joj pomogli u odrastanju. Kao i brojnim ptičicama koje su do sada pronašli. No Pedrica će zauvijek ostati zapamćena jer nijedna ptičica nije bila kao ona.
– Bila je 10 dana u krletki, hranila sam je crvićima, muhama, a onda i namočenom mačjom hranom. Pustili smo je iz krletke da uči letjeti prije nego što je vratimo u prirodu kojoj i pripada – govori nam Marija. Družila se Pedrica tih dana sa svima, bila je po cijeloj kući, penjala im se po glavi, stajala na prstima, mogli su je maziti. I ništa se nije promijenilo ni kad su je pustili na slobodu.
Pasa se Pedrica nije bojala, ne boji ih se ni sada, no mačaka se boji. Iznimka je jedino Mikroslav, njega prepoznaje i od njega ne bježi.
– Imam jednu mačku koja je opaka i jako dobro moram paziti na Pedricu. Ulovi sve što vidi, krtice, štakore, ptice. Nikad nisam uspjela spasiti nijednu životinju koje se ona dočepala. A Pedrica kad dođe prvo stoji i maše krilima, ako je ignoram, skače po podu za mnom. Sad je već i mala Mili, nedavno spašena maca, postala opasna jer njoj Pedrica izgleda kao igračka, već se jednom zaletjela na nju dok je jela iz tanjurića – opisuje nam suživot u svojoj kući. I tako je od petog mjeseca, otkad je počela sa spašavanjem mačića pa nastavila s vrapčićem.
Osim što ne želi napustiti poznatu krošnju i odreći se lagodnih obroka, Pedrica se ljuti i na sve druge vrapce koji dolaze u njezino dvorište. Kad slete kod fontane u kojoj ptice čeka voda, napuše se i postaje opasna ptica koja tjera sve oko sebe.
– Iako ona vodu uopće ne pije, potjera sve druge. Nadamo se da će naći nekog dečka pa da će otići. Primijetili smo da dolazi jedan vrabac koji stalno ide za njom, a i ona je otišla među druge vrapce. No svakih sat vremena, evo nje kod nas. Sve to malo predugo traje, trebala bi se početi sama snalaziti, što će kad stigne zima, kako će preživjeti – pita se Marija. Kaže, pričaju oni stalno s malenom Pedricom pa su joj nedavno rekli da će joj se svi rugati kad vide da se druži s ljudotinama. Nije ih Pedrica shvatila, a i ako jest, potpuno se na to oglušila jer ne propušta ni jedan obrok.
I dok Pedrica i ne pomišlja mijenjati ovaj život sa stilom, Mikroslav nastavlja spašavati ptice. Tako se u krletku uselila nova ptičica. Nazvali su je Palčić, spol još ne znaju. Nije ni važno, u obitelji Jurlina ne rade nikakve razlike jer njima je baš svaki život jednako vrijedan i važan.
