Hladni zimski dani i minusi na termometru ne zadaju nikakvu muku baki Mariji Paulić iz slavonskih Zdenaca. Kada navečer legne u krevet, ušuška se u perinu za koju je sama iščijala i spremila perje još kao netom udana žena i mlada domaćica. Starici je “na leđima” 86 godina, a perini 65.
– Ja sam u tome odrasla, živjela, ostarjela, a valjda ću i umrijeti. Čupala sam guske, čijala ... Uvijek biram perje, i za jastuk i za poplun! Da vidite tu moju perinu, pomislili biste kako je jučer napravljena! Bilo je hladno u ona vremena, nije bilo grijanja – započinje baka Marija.
Jedan poplun po 1600 kuna
Zdenci su malo selo u Virovitičko-podravskoj županiji, a broje 900-tinjak stanovnika. Snijeg je posljednjih dana prekrio krovove i polja, no daleko je to od “ljutih” zima kakve pamti desetak žena koje sjede za stolom u mjesnom domu i istresaju guščje perje iz vreće. Okupljene su one oko Udruge “Rukotvorine” Zdenci. Baš u ovo doba, nakon božićnih blagdana, šokice i snaše nekada su se skupljale u kućama i do dugo u noć čijale perje, pjevale, družile se, ali i gostile. Glasovito slavonsko čijalo danas se čuva uglavnom kroz folklorne manifestacije, no i one su ove godine, zbog koronavirusa, otkazane. Pernate poplune i jastuke iz šire je upotrebe, kažu naše sugovornice, “istisnula moda”. A sada se polako, dodaju, vraćaju u istu tu modu.
– Taj posao nama seljacima, koji tu živimo i othranjujemo guske, nije nikada bio težak. Od starine, nama je to zabava. Okupilo bi se dvanaest, petnaest, pa i dvadeset žena na čijalu, a domaćini bi birali i zvali onoga tko žele da im dođe. Potrajalo bi i po dvije večeri, i to bi se krenulo čim se smrači, a radilo čak do dva sata nakon ponoći – nam priča Marija Paulić.
Strpljivo su one odvajale mekano perje od stapke, kako ne bi bolo kada se na njega u jastuku nasloni glava. No, rijetko se što bacalo. Oni koji nisu imali puno vlastitih gusaka, koristili bi i stapke, ali su ih omekšali tako što bi im odrezali oštri vrh. Sve bi se iskoristilo pa se, tako, primjerice, peruškama od guščjeg krila čistila prašina, ili se skupljalo brašno po stolu.
– Cijelo je selo čijalo perje, jer su gotovo svi držali guske ili patke. Čijala su počinjala u studenome, a završavala obično u veljači, ovisno o tome koliko je tko imao perja – kažu naše sugovornice. Nitko, naravno, nije ostao gladan, a jeli su, po običaju, kuhani i puckani kukuruz, odnosno kokice, gužvare, kiflice...
Čijalo je učvršćivalo ta prijateljstva, stvaralo ljubavi, uveseljavalo domaćinstva. Muškarci su, pak, redovito ometali i zadirkivali.
– Dok smo mi na čijalu, dečki bi stajali pred prozorom. Ako koji od njih unutra ima svoju curu, donijeli bi goluba ili vrapca i pustili ga u sobu pa bi cijelo perje posvuda uokolo raširio. Zato se nosi sito, da se perje njime pokrije pa onda ne može nikamo. Uvijek oni prave probleme – smješka se 65-godišnja Ljiljana Hulak.
– Kada bi cura otišla na čijalo, a ne bi javila svome dečku gdje je, onda bi on saznao i došao s pticom. Tako da to bude malo smiješno, a i zanimljivije, i sedam dana poslije toga domaćin ili domaćica imaju što čistiti – nadovezuje se 60-godišnja Rajka Abramović. Znali su perje posipati i pred kućama u selu, posvuda se mogao slijediti njegov trag.
I Ljiljana i Rajka su čijale perje još u djetinjstvu, s majkama i bakama, a od njih su se i same učila pa nastavljale istim stopama.
– Moje unuke jako vole spavati pod perjem, jedva čekaju zimu i stalno zapitkuju: “Bako, kad ćeš staviti perinu da mi uživamo” – kaže Rajka.
Mlade generacije, pak, ne pokazuju osobit interes za čijanje perja. No, zdenačko čijalo svake godine u veljači dupkom napuni dvoranu.
– Važno je sačuvati taj običaj, da generacije vide kako se nekada živjelo, a možda da ga i prihvate, pa netko možda i počne uzgajati guske i praviti poplune i jastuke. Perine su se počele izbjegavati s pojavom alergija, ali više radi mode, nisu više bile “in”. No, vraćaju se ponovno, puno se mlađih ljudi raspituje gdje ih se može kupiti. Ništa ne grije kao perje – ističe Anica Kubica, predsjednica Udruge “Rukotvorine” Zdenci. Cijena je popluna od perja danas na tržištu u prosjeku 1600 kuna, a povisoku svotu, objašnjavaju nam, diktira i nedostatak gusaka u slavonskim selima.
Dvije godine sakupljanja
Guščje je perje najmekše je pa je, objašnjavaju nam, pod njim i najugodnije spavati. Alternativa mu je pačje perje, dok kokošje nije dostojna zamjena jer je teško. Ono najmekše, odnosno paperje, “skriva” se ispod krila guske, a njega se skupljalo za jastuk za novorođenče.
Guske u Zdencima danas trčkaraju u svega dva dvorišta. Jedno od njih je imanje Nade Zdenčanović.
– Samo moja susjeda Irena i ja držimo guske, nitko više, a prije 50 godina ih je bilo puno selo. Imam četiri guske i gusana. Guske su se kupale i parile u rijeci, danas ona nije tako čista, a životinje se drže u zatvorenome – opisuje Nada, kojoj je 57 godina.
Perje se uvijek čijalo zimi, a guske su čupale u tri navrata tijekom godine.
– Izlegu se u ožujku ili travnju, u srpnju ih se čupa prvi puta, pa u rujnu i posljednji put i studenome ili prosincu. Za jedan su jastuk potrebna dva kilograma, a u perinu se stavlja osam kilograma perja. Teško je reći koliko gusaka treba očupati za jedan komplet, ali za dvije godine se može skupiti. Mame su to pripremale kćerima za udaju, svaka je u miraz trebala donijeti dvije perine i šest jastuka. Trebalo je popuniti bračni krevet – nastavlja Nada.
– Na perju je toplije spavati, ali i zdravije, jer u njemu je sve prirodno, nema nikakve kemije – uspoređuje Rajka.
Naši stari nisu preporučivali pranje perja, jer bi se skupilo i kasnije teško osušilo i raširilo. Guske bi se, kažu, okupale u rijeci i tako same oprale svoje perje prije čupanja. A za dug život perine, držali su se jednostavnog recepta.
– Imam isto perje 65 godina, nikada moljac u njemu nije bio, ali mora biti na zraku. Perje diše, baš kao i biljke i svi ostali. Ne smije biti u zatvorenome. Teško je danas perje održavati, doduše, jer nema svatko mjesta za zračenje, a ne želi da mu se išta vidi u sobi pa sve spremaju. Može ga se ostaviti na krevetu, staviti preko prozora ili na balkon – savjetuje baka Marija.
