O papi Franji i njegovim potezima u prva četiri mjeseca pontifikata razgovarali smo s dr. Peterom Kuzmičem, rektorom Evanđeoskog fakulteta u Osijeku, jednim od vodećih protestantskih teologa.
Topao pastoralac
Kako biste ocijenili prvi pastoralni pohod pape Franje u Brazil?
Papa Franjo je posjetom Brazilu jasno dao do znanja, što se kaže urbi et orbi, da on ne putuje kao politički lider niti kao globalni duhovni policajac. On putuje i općenito djeluje kao topli pastoralac pun kršćanske ljubavi za sve ljude, a svojom neposrednošću je posebice oduševio mlade zbog kojih je i putovao u Brazil.
Pažnju javnosti izazvalo je njegovo milosrđe prema homoseksualcima. Je li to nešto novo?
Ne može se reći da je to sadržajem nešto novo, ali je iznenadilo sve, i takozvane progresivne i konzervativne, s obzirom na to od koga dolazi, a novost je osim toga u samom tonu i stilu. Papa izričito ističe da nije njegovo da sudi te poziva na milosrđe prema svima. Nemojte zaboraviti da je Benedikt XVI. nedavno govorio o drukčijem pristupu, a izričito je u barem dva navrata naglasio da se homoseksualci diskvalificiraju za svećenstvo, dok Franjo ne osuđuje spolnu orijentaciju samu po sebi nego samo praksu. Mediji su se disproporcionalno fokusirali na ono najkontroverznije u njegovu (neplaniranom?) 80-minutnom razgovoru s novinarima u avionu. To je donekle razumljivo, ali je i šteta, jer je papa u tom razgovoru rekao i neke druge značajne stvari, recimo o milosrđu prema rastavljenima i ponovno ženjenima koje Crkva euharistijski diskriminira. Je li to najava velikih promjena koje su s pastoralnog gledišta već odavno nužne? Zatim je govorio i o položaju žena u Crkvi i što se tu tradicionalno gledano ne može a što se radi imperativa suvremenosti mora mijenjati. Zar treba podsjećati da rastavljenih i ponovno oženjenih, recimo, ima mnogo više nego homoseksualaca, a o broju žena i njihovu drugorazrednom tretmanu da i ne govorimo?
Kakav je, zapravo, izvorni kršćanski stav prema homoseksualcima?
Izvorni kršćanski stav je univerzalno poznat, a njega primjenjuje i papa Franjo: svi su ljudi grešni i nijednoga nema pravednoga, ali su svi ljudi od Boga stvoreni i njegova voljena bića pa stoga treba svakoga čovjeka ljubiti, a grijeh ne odobravati. Zatim, slijedi primjena već spomenutog milosrđa koje obuhvaća praštanje i omogućuje obraćenje. Prava i tretman homoseksualaca već su nekoliko godina u središtu pozornosti svjetske kršćanske javnosti. Otpočelo je pitanjem njihova ređenja u Anglikanskoj i nekim liberalnijim protestantskim crkvama na zapadu, čemu se oštro suprotstavljaju naglo rastuće mlađe crkve u zemljama tzv. Trećeg svijeta, ali i tradicionalisti na Zapadu, pa dolazi do bolnih lomova i podjela između i unutar tih crkava. U Rimokatoličkoj crkvi stvar je aktualizirana eksplozijom pedofilskih skandala, iako nije fer generalno ih vezati uz seksualnu orijentaciju svećenika. Ali u tom kontekstu treba tumačiti neke već spomenute stavove pape Benedikta XVI. kao i isključive izjave nekih drugih crkvenih lidera, posebice u Americi.
Papa nije spominjao istospolne zajednice, premda su neki protumačili da se on zalaže za njihova prava. Što s njima?
To je danas najvruće pitanje u mnogim društvenim i religijskim krugovima. Samo najrigidniji su protiv ostvarenja osnovnih ljudskih prava parova koji žive zajedno zbog svoje drugačije spolne orijentacije, ali za većinu to postaje problematičnim kada dođemo do pitanja definicije te zajednice. Papa sigurno nije za definiciju “istospolnih brakova”, ali ima naznaka da ne osporava slobodu izbora i civilnu ravnopravnost tih zajednica s heteroseksualnim bračnim zajednicama.
Kako generalno ocjenjujete prva četiri mjeseca pontifikata pape Franje?
Papa Franjo je svojim činima, na simboličnoj i sadržajnoj razini, kao i brojnim izjavama, mnogo toga uzdrmao. Kod njega, barem u javnim nastupima, nema teološke sofistikacije niti diplomatskog žongliranja. Nitko, ama baš nitko ni u Crkvi ni u svijetu nije očekivao da jedan papa može biti toliko nekonvencionalan i nepredvidiv. On djeluje tako spontano da sve to uz simpatičnu svježinu odzvanja neočekivanom autentičnošću pa ga stoga mase vjernika, radoznalaca i duhovnih tragalaca instinktivno slijede. Njegova otvorenost i dobrota ponekad su na rubu naivnosti i rizične samoranjivosti, ali upravo u tome leži snažna uvjerljivost njegova lika i nastupa. Svakako se može već sada naslutiti da s ovim pontifikatom, ako potraje, dolazi potencijalno veliko otvaranje Crkve prema svijetu i da se najavljuju značajne reforme u stavovima i ponašanju klera u smjeru veće poniznosti i požrtvovnijeg služenja u kojemu u središtu više neće biti crkveni rituali i nepromjenjive strukture nego običan čovjek i siromašni i obespravljeni ovoga svijeta. Papa u samoj Crkvi želi manje krutosti, manje samopravedničke apologetike, a više skromnosti u življenju i radosnog svjedočenja o preobrazbenoj snazi kršćanske vjere. On želi skromno kršćanstvo koje se nalazi u samom srcu svijeta koji Bog ljubi, a ne kršćanstvo koje je zatvoreno u bogoslužbene prostore i ograničeno na vjerske rituale.
Je li on i po mjeri protestantima i ostalim kršćanima?
Papa Franjo je svim kršćanima prihvatljiv u tome što on njih prvenstveno prepoznaje po Kristu, a ne po konfesiji, pa onda i oni njega kao takvog prepoznaju i prihvaćaju. Lijepo je i ekumenski poučno promatrati i slušati papu koji je svjestan da nijedna crkva nema monopol na istinu. Podsjeća na Ivana XXIII. kojeg je prvi put od 16. stoljeća do danas sav kršćanski svijet prepoznao po iskrenoj otvorenosti i dobrohotnosti. Papa Franjo ne govori sa superiorne pozicije nepogrešiva lidera najbrojnije i najbogatije crkve na svijetu, ne osuđuje druge i drukčije, ne upozorava na opasnosti konkurencije na “tržištu” religioznih ponuda nego jednostavno poziva i podsjeća sve kršćane što znači biti nasljedovatelj Isusa iz Nazareta.
Koliko mislite da njegove poruke skromnosti te crkvenim vlastima da se spuste među ljude i izađu na ulice dopiru do biskupa i ostalog visokog klera?
U tim procesima ima previše inercije, ali tu i tamo i smišljenog otpora promjenama koje papa Franjo traži i očekuje. Naši su biskupi, osim časnih iznimaka, još daleko od naroda i govore mu uglavnom s udaljene visine oltara i crkvenog autoriteta, a premalo i prerijetko iz topline srca i blizine susreta. Zar dio problema nije u samim izrazima “crkvena vlast” i “visoki kler”? Zar Isus nije govorio o tome da oni koji žele voditi moraju ponajprije ponizno služiti? Govor o “crkvenoj vlasti” onda po onom zastarjelom i demokratski davno prevladanom modelu ukazuje na neizbježnu konkurenciju s onima koje zovemo “politička vlast”. U ovoj godini velike obljetnice Milanskog edikta valja podsjetiti na opasnosti retrogradnih procesa koji dolaze sa svakim obnavljanjem retorike i modela ponašanja koji imaju (neo)konstantinovski prizvuk.
Crkva predstavlja i političku snagu u društvu. Je li joj nužna i ta uloga?
Kod nas vlada jedan temeljni nesporazum kada se Crkvu reducira na hijerarhiju, a Biskupsku konferenciju percipira kao crkvenog partnera svjetovnim vlastima. To ide na štetu ugleda Crkve i njezine misije s jedne strane, a s druge koči i opstruira razvoj i sazrijevanje društva općenito i demokracije konkretno. Crkva ne smije “predstavljati političku snagu” jer je njezino poslanje duhovno. Politička snaga pripada građanima i političkim strankama koje ih predstavljaju, a oni kao građani politički djeluju unutar i preko njih, a ne preko Crkve. Djelovati politički preko Crkve i njezinih institucija protuustavno je i predstavlja zloupotrebu vjere. S druge strane, valja naglasiti da postoji normalno političko djelovanje u širem smislu te riječi na području promicanja općega dobra i brige za konkretnog čovjeka. U tome ima mnogo prostora za nevladine organizacije pa i crkvene udruge koje spadaju u to područje. Važno je razjasniti i razlikovati pojmove kako ne bismo upadali u kušnje povratka na neka predmoderna, polufeudalna i predkoncilska vremena. Kod nas je ta kušnja još uvijek i te kako prisutna, jer je Crkva kao institucija nakon pada komunizma koristoljubivim koaliranjem stekla veliku moć i privilegije koje su u suprotnosti ne samo s našim ustavnim načelima nego i sa samom porukom evanđelja na koje se kršćani pozivaju.
Gubi li evangelizacija političkim angažmanom Crkve?
Svakako da gubi, jer se u općoj percepciji naroda, posebice našeg naroda u ovoj fazi naše hiperpolitizirane povijesti, sve politizira a unikatnost i preobrazbena moć evanđelja se gubi i relativizira u moru nejasno definiranih poruka, svjetonazorske konfuzije i odsutnosti temeljnih kršćanskih vrednota. Vidjet ćemo da li će naši biskupi na skori nacionalni blagdan Velike Gospe više politizirati ili evangelizirati.
Zloporaba vjere
Je li tzv. duhovna obnova u Hrvatskoj uspjela?
Duhovna obnova u nas nije uspjela jer nije ni otpočela, a oni koji su je trebali predvoditi imali su neke druge materijalne prioritete kojima su bili preokupirani i koji su ih kompromitirali i učinili neuvjerljivima kada bi progovorili o duhovnim temama. I tu nam je i te kako dobrodošao naglasak pape Franje koji ukazuje na opasnosti zloporabe vjere i razotkriva naizgled sveprisutno ali od crkvenog vrha prešutkivano religijsko licemjerje.
Kako gledate na svojevrstan svjetonazorski sukob vlasti i Crkve u Hrvatskoj?
Previše se energije i vremena gubi u tim nepotrebnim sukobima. Do njih dolazi prvenstveno zato što nema dovoljno kritičnog promišljanja svih realnosti, javnog dijaloga bez tabu tema, transparentnosti u donošenju odluka i uzajamne odgovornosti na svim razinama.
>>Izjave koje mijenjaju Crkvu: Papa Franjo trudi se biti sličan Isusu!
