Premijer Andrej Plenković nema pojma o ekonomiji. Ekonomiju nije studirao, a ni dana radnog staža nije proveo u privatnom sektoru. No i ne treba je znati, nisu svi za sve sposobni i obučeni. Međutim, kao premijer trebao bi imati jak ekonomski tim, što uključuje ministre u Vladi, a onda i savjetnike u kabinetu, koji bi trebali iznjedriti novi gospodarski model u Hrvatskoj, sasvim drukčiji od dosadašnjeg. On možda i misli da sve to ima, ali konkretni potezi Vlade upućuju na to da nam hrvatska politika i dalje gura socijalistički model upravljanja gospodarstvom koji Hrvatsku godinama guši i unazađuje.
Evo nam najnoviji primjer – kutinska Petrokemija. Može li itko racionalan objasniti čemu je trebala poslužiti konferencija za novinare u Banskim dvorima vezana za Petrokemiju samo zato što joj je obustavljeno isporučivanje plina, ni prvi ni zadnji put dosad? Zar će se o svakom problemu neke kompanije u Vladi sazivati konferencija za novinare?
Ali Petrokemija je ogledni primjer kako država neuspješno upravlja poduzećima u državnom vlasništvu, i to na račun poreznih obveznika koje se ništa ne pita. Ali i ti porezni obveznici uglavnom ni ne razumiju kako ih se godinama pljačka.
Plenković je sazvao konferenciju za novinare zbog lokalnih izbora. To je sigurno! Na to ga je prisilio famozni Stožer za obranu Petrokemije. Plenković je odmah skočio, priveo vlasnika Prvog plinarskog društva (PPD) i odmah je dogovorena daljnja isporuka plina, bez obzira na dug Petrokemije za plin koji se popeo na 300 milijuna kuna. Onda, pred kamerama smo imali prilike vidjeti novog predsjednika uprave Petrokemije Đuru Popijača.
Sjećate li se tog uspješnog menadžera i ministra? Kakve je to uspjehe polučio kao ministar gospodarstva u Vladi Jadranke Kosor? Baš nikakve! Ali bilo je glavno da se zatim učlanio u HDZ. Pa je po toj logici početkom ove godine postavljen na čelo Petrokemije.
Dobro, nije on glavni krivac za sadašnje stanje Petrokemije, nego politika svih ovih godina koja je od Petrokemije napravila totalnog gubitaša. Popijačevo imenovanje samo je nastavak političke igre s Petrokemijom, kojoj očito nema kraja.
Dokaz da joj nema kraja jest Plenkovićeva najava da će se Vlada pobrinuti za to da nađe sredstva za Petrokemijin dug, a onda je dodao da bi se ona trebala i dokapitalizirati. Nije, međutim, objasnio, hoće li je on s ministrima dokapitalizirati iz vlastitog džepa ili će se to dogoditi opet na teret poreznih obveznika.
Ma naravno da će to biti na naš teret, ne treba uopće sumnjati.
To ne treba ni spominjati, to je u našoj državi i tako uobičajen način poslovanja države. Znate li, ili da podsjetim, da je Vlada 2014. godine već dokapitalizirala Petrokemiju s 250 milijuna kuna?! I što smo dobili? Novac bačen u vjetar, a Petrokemija je i dalje gubitaš, i dalje traži novac. Treba li podsjetiti da je Petrokemija nakon izdvajanja iz Ine imala kapital od oko 2,5 milijardi kuna, a da je on spao na samo 45 milijuna? I nitko nikad nije odgovarao za te goleme gubitke!
Naravno, Petrokemija je ogledalo tvrtke koja je služila za pljačku i otimačinu svima. I to je obrazac kakav je postojao još u socijalizmu. Firma državna, društvena, zapravo svačija i ničija, pa se od nje i iz nje kralo na svim razinama, od menadžerske do radničke. Što bi bilo kad bi se išlo kontrolirati koliko je firma opljačkana na najnižoj razini? Zatim, koliki su se bonusi isplaćivali? Koliko je bilo korupcije? Nešto od toga policija je uspjela uhvatiti.
Tako je bivšeg šefa tvrtke Borisa Mesarića prijavila da je početkom lipnja 2009. godine, suprotno zakonu, samovoljno donio odluku o povećanju plaće sindikalnom povjereniku te dvojici članova Radničkog vijeća, omogućivši im veća primanja na koja nisu imali pravo, te da je u tom slučaju tvrtka oštećena za više od milijun kuna.
Pri čemu to nisu jedine inkriminacije pripisane Mesariću.
A sindikalisti i ostali branili su takvo poslovanje jer je i njima odgovaralo.
I danas ga brane, i ne žele se odreći debelih privilegija. Kad im se spomene privatizacija, dignu se na sve noge. Iako bi privatizacija bila jedino razumno rješenje za sve firme u državnom portfelju. No tko bi u tom slučaju mogao dalje politički kadrovirati, pritiskati, isisavati novac, zapošljavati po partijskim, rođačkim, kumskim, ljubavničkim i drugim krajnje podobnim vezama? Takvo kadroviranje glave je došlo i Agrokor, debela sprega vlasnika i politike. I sad imamo kaos. Kad bi barem konačno nešto iz njega naučili i promijenili.
>>Zar svi mi nismo 'sistemski važni'
