Što povezuje Donalda Trumpa i Božu Petrova? Prije svega, to što se i jedan i drugi na političkoj sceni pojavljuju zbog razočaranosti birača tradicionalnim političkim elitama.
Trump je završna točka negativne evolucije Republikanske stranke, koja je otpočela Reaganovom revolucijom i uništenjem nasljeđa američkog konzervativizma; Petrov je kumulativna točka krize hrvatskog parlamentarnog sustava, koji je značajno nagrizen ulaskom Hrvatske u EU i slabljenjem institucija nacionalne države, ali i krizom samih političkih elita. Drugo, obojica pripadaju desnom političkom spektru i, na neki način, otpadnici su od desnog političkog establišmenta. Treće, i jedan i drugi svojom pojavom na političkoj sceni izazivaju tektonske poremećaje. I tu sličnosti otprilike prestaju. One su, dakle, više negativne prirode nego što bi naša dva junaka uistinu imala nešto sadržajno zajedničkoga.
Njihove razlike su značajne. Možemo reći da se razlikuju onoliko koliko se razlikuju američka i hrvatska politička kultura, američka i hrvatska demokracija. Dakle, prilično nesumjerljive stvari, dva svijeta. Trump je uspješan poduzetnik, koji se odlučio okušati u politici; Petrov je više intelektualni tip, politički novak s nekim iskustvom u lokalnoj politici. Trump je u kampanju krenuo hazarderski, pažljivo birajući svoju agendu, osluškujući političko tržište i promptno reagirajući na njegove zahtjeve; Petrov je izbjegavao svjetonazorne teme, praktički skrivajući svoju agendu, računajući prije svega na nepopularnost i pogreške svojih protivnika, očekujući da će mu se uspjeh nekako desiti (kao što mu se i desio, iznenadivši i njega samoga).
Trump ide na konflikt, izazivački je nastrojen, provocira establišment, dok se Petrov čuva sukoba, želi djelovati pomirljivo, taktički skupljajući bodove na sukobima dviju glavnih stranaka, računajući da će se građanima zgaditi njihovi međusobni obračuni. Trump nameće teme, ima jasne stavove, odmah je objavio svoju programatsku knjigu ("Crippled America"), dok Petrov tek nakon izbora pokušava artikulirati program svoje liste, koji bi želio post festum nametnuti potencijalnim članovima buduće koalicijske vlade – i to, ako je moguće, u dogovoru s njima.
Petrov se sigurno s takvom "agendom" ne bi uspio nametnuti u Americi, čak ni na lokalnoj razini, kao što mi još zadugo vjerojatno nećemo vidjeti svoga Trumpa. Američka demokracija traži lidere, ljude koji će vući, poduzetnički duh, ne trpi kompromise i oklijevanja. Hrvatska je demokracija "nagodbenjačka", sporazumna, ne trpi konflikte visokog rizika, ne voli lidere niti solere; više je plenumska i sterilna nego propulzivna i s jasnom vizijom. Trump, kao što je zgodno primijetio jedan američki politički analitičar, drži u ruci vrećicu s jajima i izazivački pita republikanski establišment: "Zašto ja ova vaša jaja ne bih razbio?", dok Petrov svom silinom i, čini se, beskrajnom strpljivošću pokušava okupiti sva jaja hrvatskog establišmenta u istu košaru. Trump establišment izbacuje iz sedla i ne dopušta mu da dođe do izražaja i nametne svoje teme; Petrov uglavnom frustrira establišment svojim apolitičnim sveujediniteljskim idejama. Trump dijeli i satire svoje protivnike, Petrov ih pokušava okupiti i spasiti. Trump želi biti pobjednik; Petrov bi najradije da nema gubitnika.
Trump je, čak i ako ne uspije u svom političkom poduzeću, u samo par mjeseci već značajno potresao ne samo republikanski establišment nego i snažno uzdrmao cjelokupnu američku političku i društvenu scenu. Petrov će, sva je prilika, biti tek prolazna figura na hrvatskoj političkoj sceni, samo katalizator unutarnje konsolidacije HDZ-a i SDP-a. Trump nema prethodnika, nema povlaštenih figura na koje bi se mogao pozvati, on je odbacio nasljeđe cijelog establišmenta i uspostavlja novu političku pa i kulturnu paradigmu. On je, prekršivši sve tabue, objavio rat političkoj korektnosti dominantno lijeve američke kulturne paradigme, koju je, premda stranka desnice, usvojila i Republikanska stranka. On se prema vladajućoj paradigmi ponaša upravo onako kako su se ljevičari tijekom 20. stoljeća ponašali prema nasljeđu buržujske političke kulture – razbija njihove tablice vrijednosti. Razlika između Trumpa i Petrova odraz je razlike između dvaju političkih sistema, jednog demokratskog, koji svojom dinamikom ne dopušta establišmentu da okošta i reproducira se, i drugog, pomalo faraonskog, sazdanog samo kako bi se očuvale i unedogled reproducirale stare političke strukture.
>>Izjavom o muslimanima postao je čovjek koji bi mogao razoriti svoju stranku
Lijepo je ovo sve rečeno i teško je ne složiti se sa svime. No, kako to izgleda u praksi. Božo Petrov, u želji da ostvari zamišljeno, zbog svog političkog neiskustva, postupa poput Dražena Budiše i pomaže bivšim komunistima da opet osvoje vlast. Božo Petrov zamišlja da će Most biti korektivni faktor a zaboravlja da, i bez njegovih petnaest, SDP i HNS mogu neometano vladati jer će sada imati glasove svih manjinaca pa i onih koji nisu mislili s njima. Dakle, dovoljno glasova da Božu Petrova ne moraju pitati baš ništa. Njima je cilj bio konstituirati Sabor, formirati Vladu i krenuti dalje na svoj način. Božo Petrov ih je u ovom postizbornom preslagivanju doveo u ponižavajući položaj i oni to neće zaboraviti. Osvetit će mu se prvom prilikom a njihove osvete su nemilosrdne što su pokazala dosadašnja iskustva. I Tito je prihvatio Subašića, Račan je prihvatio Budišu a Milanović je prihvatio Božu Petrova. Kad Božo shvati u što je upao, bit će mu kasno. Ostat će zapamćen kao - karikatura, daleko od onoga kakvim ga prikazuje gospodin Borislav Ristić.