Sjedila je sama za stolom. Lijeva joj je ruka bila prekrivena mrežastom rukavicom, prstiju razmaknutih na stolu. U desnoj ruci drži džepni nožić i zabija oštricu između razmaknutih prstiju lijeve ruke, sve brže i brže. Kroz rotirajuća vrata u kavani Deux Magots u St-Germain-des-Présu ulazi Pablo Picasso, a ona se nastavlja poigravati nožićem jer dobro zna da mu se ta igrica, iz koje se naziru strast i tračak ekscentričnosti, itekako može svidjeti. U pariškoj kavani u kasnu jesen 1935. dogodio se prvi susret Dore Maar i Picassa: njih dvoje ubrzo će postati jedan od najkreativnijih umjetničkih parova 20. stoljeća. Bio je to ujedno i posljednji zabilježen osmijeh upućen slikaru: sve kasnije snimljene fotografije prikazuju isti izraz Dorina lica, ozbiljan, distanciran i misaon. Toga dana, Picasso lovac pretvorio se u plijen, ali samo nakratko. Idućih devet godina godina, nije osmijeh jedino što će nestati s njezina lica: do jučer slavna umjetnička fotografkinja, koja je karijeru zamijenila podčinjavanjem slikarskom geniju, odrekla se svoje umjetnosti u ime ljubavi koja joj nikad nije vratila dug. A desetljeća života, što su protjecala u iščekivanju ljubavnika koji nikada neće doći, ovaj su život pretvorili u pustinju.
Submisivna ljubavnica
Iznimna osobnost fotografkinje i slikarice središnja je tema dokumentarnog filma Željka Senečiča "Dora Maar" koji traga za odgovorima kakvi su već intrigirali kulturnu javnost proteklih desetljeća: je li Dora tragični lik, submisivna ljubavnica iz Picassove sjene ili je, pak, nadarena umjetnica koja je u osvit Drugog svjetskog rata obilježila svoju epohu? Je li oboje?
Autor filma, kao nekad Pablo Picasso, u Dori Maar je nepogrešivo pronašao svoju muzu. Ubrzo su mu se na izradi scenarija pridružili Predrag Matvejević i Slavenka Drakulić: nju će suradnja na filmu inspirirati i na pisanje knjige "Dora i Minotaur", a oba djela bit će prezentirana javnosti 29. travnja u zagrebačkom kinu Europa. "Kći hrvatskog arhitekta dugo je bila nepoznata i nepriznata u Hrvatskoj. Kao fotograf, izlagala je s Dalijem, Picassom, Miroom, De Chiricom: nijedan hrvatski slikar nije imao tu čast", govori Senečić o motivima za snimanje filma, kojemu je posvetio posljednje dvije godine, obilazeći lokacije u Bordeauxu, Veneciji, Provansi i Parizu. Što je filmska ekipa ondje doznala o Dori Maar?
Pravim imenom Theodora Markovitch, rođena je 1907. u Parizu u obitelji Hrvata Josepha Markovitcha i majke Francuskinje, Julie Voisin. Bila je iznimno privržena ocu; upravo on joj je kupio prvi fotoaparat. Fotografijom se počela baviti vrlo mlada, kada joj je bila 21 godina, pogledom misterije, pogledom što ga nadrealisti nazivaju "uzbudljivom neobičnosti stvari koje nas okružuju u svakodnevnom životu". Dora bi izlazila na ulicu i sretala vagabunde, nalazila neobične predmete, na urbanu okolinu Pariza 30-ih godina gledajući s crnim humorom, u vrijeme kada su nadrealisti u Parizu dopustili da žene postaju punopravne umjetnice, ne samo muze. Tih godina Dora pohodi revolucionarne komunističke intelektualne krugove, druži se s disidentima. Politički je aktivna. Sudjeluje u grupi Octobar i Contre-Attaque. Druži se s Andreom Bretonom, Paulom Éluardom, Tristanom Tzarom. Putuje. "Pere Ubu", najpoznatija fotografija Dore Maar, postala je ikona nadrealista. Iza kulisa filma Jeana Renoira "Zločin gospodina Langea", čiji scenarij potpisuje Jacques Prévert, s fotoaparatom u rukama zbivanja na setu bilježi upravo Dora Maar. Da nije srela Picassa, danas bi se o njoj govorilo kao o istaknutoj umjetnici, a ne kao o jednoj od slikarovih priležnica. Ali susret se dogodio. Sve se događa što se treba dogoditi... riječi su koje otvaraju Senečićev film.
Žrtve na oltaru umjetnosti
"Treba osvijestiti da su i Picasso i Dora bili dva golema stvaratelja. I to je ono fantastično, jer obično govorimo o muzi, o modelu, o ikoni. Ona nije ni ikona ni model ni muza! To je ono što Picassa najviše uzbuđuje u kreativnom smislu – to što vidi da će mu od svih žena koje je prije upoznao i od onih koje anticipira i zamišlja nakon Dore – od svih tih žena baš će mu Dora omogućiti da postigne stanje dovoljne kompulzivnosti da bi mogao biti kreativan. A taj će par paralelno tomu zajedno stvarati pravu priču, pravu legendu", tumači Alain Vircondelet, francuski profesor i književnik. "Dakle, taj par ne čine žrtva i krvnik. Ne! Oboje će se upustiti na tragičan, opskuran, mračan teren... Znajući da će ondje uslijediti uništenja i metamorfoze. Picasso je vidio da Dora jest kapacitet iste snage, iste moći, iste neobuzdane kreativnosti kao što je i on sam. Njih će se dvoje konfrontirati i to će razdoblje njihova konfrontiranja zasigurno biti najplodonosniji, najbogatiji, najdojmljiviji Picassov period...
No, sa svakom novom ženom koja bi ušla u njegov život, i sve ostalo bi se izmijenilo, govorila je kasnije Dora Maar. Međutim, obrazac je uvijek bio isti. Svaka Picassova žena najprije bi zauzela mjesto uzvišeno na pijedestalu, a potom ne bi prošla bolje od otirača. Za genijalni slikarski um, koji je krasila grozničava kreativnost i neiscrpni talent, žene nisu bila ništa više do žrtve prinošene na oltar njegove umjetnosti. Žene su se smjenjivale jedna za drugom. S njima je bilo isto kao i s njegovim slikama – čim bi završio sliku, ostavljao bi je sa strane, potpuno nezainteresiran i započinjao stvarati neku novu. Picasso nije smatrao privlačnima žene koje su se smijale. I tako se Dora Maar prestala smijati.
"Picasso je bio njezin gospodar, umjetnički, ali i gospodar njezina života koji je potpuno upravljao njome i koji bi je svakoga dana pozvao vičući: 'Siđite!' I ona bi sišla, sjurila bi se niz stube prema njemu kao njegov pas", govori novinarka i književnica Alicia Dujovne Cortiz, koja odlično poznaje opus Dore Maar.
Poražena od mlađe suparnice i odbačena, poraz ne prihvaća mirno. Izgubljeni mir vraćaju joj elektrošokovima, a iz sanatorija se 1945. vraća u kuću samoće, u svoj stan u ulici Savoie u kojem će živjeti daljnjih pedeset godina. Dora pritom ne pomišlja da unovči jedan Picassov crtež, jednu skulpturu. Živi skromno, na granici siromaštva. "Vezala se za to blago Picassovih djela koja je ljubomorno čuvala kod sebe, osobito nakon 1973. kada su umrli i Dorin otac Joseph i Picasso. Tada počinje posljednja, zatvorena i mnogo mračnija faza njezina života", otkriva Alicia Dujovne Cortiz. Uostalom, Dora Maar to je i najavila: "Nakon Picassa ostaje sam Bog".
"Dora će zakržljati, iscrpit će se, isušit će se, odreći će se same sebe i postati tek sjena. Više nema želje za muškarcima. Susretat će samo homoseksualce koji je neće željeti, a istodobno se ograničava na apsolutnu odanost Picassu u svom stanu koji je prava Alibabina pećina, u kojoj se nalazi sve blago koje joj je on dao: slike, predmeti, skulpture... Sačuvala je ona i najmanji papirić koji je on možda ostavio, najmanju njegovu žvrljotinu. I tako silno odana, sačuvala je hram", priča Alain Vircondelet. O posljednjim danima njezina života u filmu svjedoči i Victoria Combalia, povjesničarka umjetnosti sa Sveučilišta u Barceloni. "Vjerujem da je bila snažna žena, ne samo žrtva kao što kaže kliše ili legenda. Rekla je: 'Kada me Picasso napustio, mnogi su mislili da ću si presuditi, no nisam to učinila da mu ne dam to zadovoljstvo.' To pokazuje koliko je bila snažna i da je stvarno bila u stanju nadvladati to napuštanje, zahvaljujući religiji, psihoanalizi i slikarstvu. Uspjela je, nije se ubila kao druge Picassove ljubavnice", govori znanstvenica.
U trenutku smrti, Dora je netom napunila 90 godina. Sitnim koracima, napustila je kuću u Rué de Savoie. U to vrijeme, već je odavno prestala izlaziti, no tog je dana, možda sluteći neumitnost vlastita odlaska sa životne scene, odjevena u crninu, pogrbljenih leđa, prišla nadomak katedrali Notre-Dame. Kratko ju je odmjerila, pa se srušila na tlo i preminula.
Nakon smrti u srpnju 1997., u njezinu domu otkriven je dobar dio povijesti umjetnosti 20. stoljeća. Autor filma Željko Senečić duboko je proživio dvogodišnje putovanje kroz vrijeme s Dorom Maar. "Nijedan muškarac nije napisao roman o njoj. Odnos Dore Maar i Picassa može se promatrati kao susret talentirane, zaljubljene žene i genija. Da je obrnuto, da je to bio susret zaljubljenog, talentiranog muškarca i genijalne žene, siguran sam da bi o tom odnosu pisali i muškarci. Na žalost, takav se roman neće napisati jer talentiranih i zaljubljenih muškaraca ima u svakoj agenciji, ali nema genijalnih žena."
>> Svoje sam slike bacio u Savu, a dokumentarni film o Dori Maar baciti ću u Seinu
>> Anne Baldassari: Moj život s Picassom
