Prva mi je reakcija sinoć, kad sam čula da je na zebri u zagrebačkom Jankomiru vozač automobilom pokosio dva 11-godišnja dječaka bila - pa, što su djeca tamo radila?! Tamo je samo trgovački centar, bez sadržaja za djecu, nema u neposrednoj blizini ni parka ni igrališta. Već je iduća misao bila: kao da ti znaš gdje je tvoja kad izađe ‘u park’. Imam, naime, djevojčicu baš te dobi... Jutro je donijelo više informacija. Dječaci, blizanci, bili su s majkom, a vozač je u 18,35 sati bio pijan ‘kao letva’. Dobro, njegovih 2,06 promila netko možda i ne bi stavio u kategoriju ‘letve’, ovisno kako je tko baždaren.
Meni je to krajnje pijanstvo, jer je za volanom. Ako je takav bio u 18,35 sati, kakav bi bio u 23, da se nije dogodila nesreća? Osobno zagovaram 0,0 dozvoljenih promila alkohola u organizmu bilo kojeg vozača, ne samo profesionalnog i ovih 2,06 promila u 18,35 sati nitko mi ničim ne bi mogao opravdati. Opravdanja nema! Postoji prijatelj kojeg nazoveš da te odveze doma, postoji taksi, postoji dobar stari ‘cipelcug’. Ne bi smjela postojati opcija da netko pijan sjedne u auto i uništi život obitelji koja se u tom trenutku slučajno tamo našla. Činjenica je da je zebra na tom dijelu ceste slabo vidljiva i nedovoljno označena. Činjenica je i da mnogi pješaci pred automobile iskorače s previše sigurnosti i premalo pažnje.
VIDEO: Zagreb: Vozač na zebri udario dvoje djece
Činjenica je da mi, vozači, ne možemo automobil zaustaviti u mjestu, sve da po cesti milimo i brzinom od 30 km/h. Ali, pri nižoj brzini udarca i ozljede su slabije, pa se jedan od braće sada ne bi morao tako žestoko boriti za život. Dakle, to je vozačeva druga kobna greška - nakon pijanstva, brzina (čini se) neprimjerena nailasku na pješački prijelaz. Treća je bijeg s mjesta nesreće. Mora se uzeti u obzir i šok koji je vozač u tom trenutku pretrpio, ali na policiji je sada da detaljno utvrdi okolnosti. Šokirani bi se vozač okrenuo i vratio već nakon nekoliko ulica. I ne bi u međuvremenu telefonirao. Je li ovaj vozač nekoga nazvao od trenutka naleta na djecu, pa do trenutka kad se vratio vidjeti što je napravio? To je pitanje za policiju i vještake i svakako pitanje na kojem bi tužiteljstvo kasnije trebalo inzistirati.
Jer, ako se u olakotne okolnosti vozačima u pravilu uzimaju djeca koju su dobili između izazivanja teške nesreće i izricanja presude - što je, ne mogu ne primijetiti - zajedničko mnogim vozačima koji su zadnjih godina bijesnim autima u prometu nekoga ubili - ne bi se smjele zanemariti sve okolnosti s druge strane.
Poput pitanja bi li dječaku koristilo da mu se moglo ranije pomoći, je li vozaču bilo važnije pružiti pomoć žrtvi ili nazvati odvjetnika, je li gradu bilo hitnije osvijetliti i ležećim policajcima zaštititi pješački prijelaz ili naplaćivati parking uz cestu oko zgrada 500 metara udaljenih, usprkos prosvjedima stanara protiv naplate, a za izgradnju obiteljskih sadržaja u tom dijelu grada. Puno je pitanja i kako god na njih odgovorili, ostaje osjećaj gorčine. Dječak se bori za život, u teškom je stanju.
Brat mu je fizički bolje, ali nisu sve ozljede fizičke, čemu svjedočiti može i njihova majka, kao i ostatak obitelji. Zakon o sigurnosti prometa relativno je dobro napisan, s dobro predviđenim kaznama. Problem je njegova provedba u praksi. Većina vozača neće naučiti dok ne bude pošteno kažnjena, a u Hrvatskoj i dalje vlada princip ‘snađi se, druže’. Tko ima novac i veze, proći će blaže, osim ako mediji kao glavni korektiv ne drže svaki korak pod povećalom. A i tada se na pravomoćnu presudu mora dugo čekati. U čitavom tom košmaru građani se osjećaju nemoćno, jadno. I sama svakog jutra pogledom pratim svoju školarku dok ne prijeđe cestu.
U ulici su dva dječja vrtića i osnovna škola, ima i ležećih policajaca, ali vozači svejedno ne staju djetetu na zebri. Hvala iznimkama, ali većina ih projuri pored djeteta kao da ga nema. Probao je i suprug s malenom preko zebre, računajući da će vozači stati kad vide odraslu osobu. Vozačica nešto starija od njega samo što mu nije prešla preko nožnih prstiju. Zvali smo policiju, rekli registraciju i opis vozačice. Došli su joj na vrata, a ona je rekla: nisam ja. I na tome je ostalo. Takvih ‘nisam ja’ pun je grad. Zašto se uvijek čeka nesreća da se nešto poduzme, da se podigne razina sigurnosti u gradu s najvećim prirezom u državi? Opet, ako ne znate, prepišite od drugih država.
Samo jedan primjer smirivanja brzine u naselju iz Francuske: prometnica ima po jedan trak iz svakog smjera, ali je mjestimice namjerno svedena ukupno na jedan trak, tako da vozač iz jednog smjera mora usporiti kako bi pričekao onoga iz drugog smjera da prođe. Vozači nemaju izbora, moraju voziti sporije kako bi se mimoišli bez naglog kočenja ili sudara. Promet teče glatko, bez zastoja. Primjer drugi: uzdignuti dijelovi ceste. Ne grubi ležeći policajci koji uništavaju automobile, nego šire, uzdignute površine preko čitavog kolnika preko kojih ne možete nego sporije. Primjer treći, ima ga i ponegdje u Hrvatskoj: senzor registrira prebrzu vožnju i pali crveno svjetlo na semaforu. Rješenja ima, samo se treba primiti posla.
Bijeg s mjesta nesreće, neovisno o svim mogućim okolnostima, moralo bi se okarakterizirati i suditi, kao izrazito teška okolnost. I u tim slučajevima suditi s maksimalnom kaznom.