Kalašnjikovi, talibani, opijum, Al-Qa’ida, ćelavi ruski mafijaši, krezubi mornari, Indijanci, glave u torbi, prostitutke. Deve i krafne sestre Tamare. Redom priče Indiana Jonesa iz Sesveta koji svijetom putuje puna dva desetljeća. Priča ih iz prve ruke Boris Veličan (42) koji je u potrazi za istim kao i početkom 80-ih slavni Željko Malnar. U potrazi za Staklenim gradom.
– Na cesti sam ostario, dvadeset godina putujem. Dugo je to. A na cesti ću i umrijeti – govori Veličan na Badnjak, u centru Zagreba u – kratkim rukavima.
Heroj ulice u Sesvetama
– Željko Malnar rekao mi je dvije stvari koje ću pamtiti cijeli život. Prvo, rekao je: “Možeš poput mene živjeti deset godina u Indiji i – ništa. A onda, napraviti jedan krug oko benzinske postaje i pronaći Stakleni grad.” Druga stvar koju mi je Malnar rekao bila je “Uvijek razgovaraj s poglavicom, a nikad sa zamjenicima” – govori Veličan.
Poznat je po putovanjima u kojima je pješice išao iz Rusije do Francuske, od Petrograda do Pariza, od Zagreba do Sahare, skuterom do Kine i natrag. Godinu je dana lovio ribe na Beringovu moru, konjima je od Jelačić-placa dojahao do Crnog mora... “Meni je svaki dan nedjelja”, “Odavde do Tralala”, “Doma je lijepo, ali svugdje najljepše”, knjige je koje je napisao s tih putovanja, a posljednja, “Stakleni grad”, objavljena je prošlog mjeseca prije Interlibera.
– Bio sam kod Navajo Indijanaca, u Maroku, Sibiru, Kazahstanu. Kirgistanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu. Tražio sam Stakleni grad, i ova je moja četvrta knjiga hommage Malnaru i njegovoj bibliji za nas putopisce, kultnoj knjizi “U potrazi za Staklenim gradom” – kaže Veličan i dodaje:
– O Željku Malnaru tri sam godine snimao dokumentarac. I kad sam se vratio iz Kine, u koju sam išao skuterom Aprilia od 250 ccm, on je rekao “Na dva kotača u Kinu? Pa kakav je to pothvat, to je za njemačke penziće...” Međutim, kada sam prvi put prehodao, od Rusije do Francuske, Malnar je rekao “Eto mali, to je već nešto. To je pothvat.”
Vraćamo se na početak priče, 20 godina unatrag, u 1999. godinu. I na dečka iz Sesveta, koji je završio Nadbiskupsku gimnaziju, upisao latinski na Filozofskom fakultetu i kupio prve Dr. Martens cipele u kojima će krenuti u svijet.
– Bio sam panker iz Sesveta koji je kao klinac ministrirao u župi Svih Svetih. I otišao sam na prvo putovanje. U Limu, Icu, Piscu, na Machu Picchu, u La Paz, na jezero Titicaca... Bilo je to doba kad nisi mogao u Google upisati “Indijanac” pa vidjeti što te čeka. Jedino što si mogao pročitati u enciklopediji pod slovom “I”. Tamo tražiti Indijance. Mama Seka rekla je: “Čuvaj se”, a tata Miki samo je kimnuo glavom prije nego sam otišao u nepoznato. Dva mjeseca u mom kvartu nitko nije znao što se događa, gdje sam i je li sve u redu. Nije bilo tada ni e-mailova. I kad sam se vratio, u lokalnom kafiću “Forum” ekipi iz kvarta održao sam predavanje. Bili su tada dijapozitivi, nije bilo digitalne sike. Ispao sam faca, dotad nitko nije čuo za mene. Postao sam heroj ulice. Napio se piva, svi su me častili. Jer, napravio sam veliku stvar, otišao sam u nepoznato i vratio se. I danas, kad god sam na putu, mene nije strah. Znam da ću se vratiti, da ću opet doći na šank u taj Forum, ma gdje god se nalazio.
Koliko su vas putovanja oplemenila?
– Osiromašila su me financijski, ali danas svijet gledam na drukčiji način. Osjetio sam mirise cijelog svijeta, jedino nisam bio u Australiji. Na Antarktiku niti ne planiram ići. Evo primjer, šest mjeseci bio sam u Pakistanu, i točno znam kako je tamo izgledala povijest, upoznao sam ljude koji su danas djedovi, a kao mladići su nosili puške. I kad na TV-u vidim vijest iz Pakistana, znam da tome nije tako. Da ono što nam zapad interesno servira nije istina. To su stvari koje te oplemene. Gledaš svijet i ono što se događa svojim očima, ne onime što ti kažu.
Što su vas putovanja naučila?
– Strpljenju. Čekao sam 23 dana na granici Pakistana i Kine na 5000 metara nadmorske visine. Pa i oni koji su imali novac nisu uspjeli tamo prijeći. Eto BBC i Michael Palin, nekadašnji član Monty Pythona, kasnije poznat po putopisnim dokumentarcima, nije uspio proći. Nije se snašao.
Što ste učinili?
– Shvatio sam da granicu mogu prijeći samo kao trgovac. I zatim osnovao tvrtku u Pakistanu. Nazvao sam je “Alpine Trade Adventures”, pazite sad – za razvoj turizma između Pakistana i Hrvatske. I dan-danas tvrtka postoji. Podmitio sam nekoliko ljudi da ubrzam stvari, jednom sam dao kravatu, drugom bocu votke pa trećem opet bocu votke. I uspio sam proći. Bio sam uporan. Želio sam ući u Kinu.
Pošto kalašnjikov? Samo 35!
Ima li ljubavi na putu?
– Idem pješke i po 30 kilometara u danu. Smrdim. Umoran sam, gaće su mi prljave. Spavao sam noć prije negdje u grabi. Pa kome takav mogu biti privlačan? Ne, usputnih ljubavi nema...
Gdje spavate?
– Obožavam superluksuzne hotele, ali završim u pravilu u grabi. U šumi. U autu. Rijetko kad legnem u sobi, no i tada stvari znaju poći u krivom smjeru.
Što u sobi krene po krivom?
– Treći dan pješačenja iz Petrograda prema Parizu noć me uhvatila u Brjanskoj oblasti u Rusiji, u gradu Selco. S propašću industrije i padom željezne zavjese to je mjesto postalo grad alkoholičara, gotovo i duhova. Želio sam podići šator kraj ceste, no prišla mi je žena, Tatjana joj je bilo ime, i rekla “Preopasno je vani, doći k meni za 200 rubalja.” To je otprilike cijena jednog ili dva piva, otprilike 20 kuna. Umoran, hodao sam deset sati s 20 kilograma na leđima, legnem na krevet, misleći da sam na sigurnom. I u jednom trenutku čujem buku. Vrata se otvaraju, a u sobu ulazi mrtav-pijan tip, kasnije ću doznati da se zove Vladimir, i gurne mi kroz vrata djevojčicu od 14 ili 15 godina i kaže “Nika. 500 rubalja.” Odnosno 50 kuna. Shvatim onako prenut iz sna – podvode djevojčicu. Niki sam pokazao na stolicu, sjela je na rub i pokazivao sam joj fotografije s puta. Jednu po jednu. Zanimale su je. Nisam znao kako joj drugačije mogu u tom trenutku pomoći. Pričekao sam pola sata, izašli smo iz sobe i dao sam Vladimiru novac. Taman sam zaspao, kad opet lupanje.
Opet Vladimir?
– Tako je. Psuje na mene i krene me daviti. U međuvremenu je shvatio da bih mogao biti čečenski terorist. Loše sam govorio ruski, imao sam veliku bradu i on je sam sebe uvjerio kako sam neprijatelj. Napao me, davio, i ja sam uzvratio. Udario sam ga u glavu, a odjednom se stvorila pijana žena i skočila mi na leđa. Nje sam se onako pospan otarasio. Rekao sam im: “Ako mi još jednom uđete u sobu, nećete dobro proći.” Legao i zaspao. Ujutro, probudim se, oni pijani i dalje leže oko mene, a Tatjana, žena koja me pozvala da spavam u toj sobi, dočeka me za doručak s čašom punom votke. Kaže mi: “Za znakomstvo!” Odnosno, za naše novo prijateljstvo... Eto, bolje je neki put i sigurnije ostati spavati na putu u – grabi.
Što vam se još opasno događalo na putovanjima?
– U gradu Torkhan, na pakistansko-afganistanskoj granici, zaustavili su me talibani, uperili kalašnjikov u glavu i rekli: “Izlazi.” Bilo je to nekoliko mjeseci prije napada na WTC, prije 11. rujna 2001. godine. Izašao sam iz auta, ruke u zrak i odveli su me k mjesnom vođi. Vidio je da nisam Amerikanac ni špijun nego neki jebivjetar koji se tuda muva. I pita taj tip, vjerojatno je bio član Al-Qa’ide: “Što kupuješ? Drogu ili oružje?” Nudio mi je kalašnjikove za 35 njemačkih maraka. Njihove pakistanske, za koje kako bi potvrdili da su visoko kvalitetni, ugravirali bi na njih “Made in China”. Njima to tamo pokazuje – znak kvalitete. Druga ponuda bila je – opijum. Popili smo nas dvojica tri čaja, i ja sam mu na kraju zahvalio i rekao: “Prvi ste od koga ću kupiti robu. Zasad je ne trebam, ali kad budem trebao, vraćam se.” Pustio me dalje...
Dozvola za luftmadrac
Što je najgore što ste jeli na putu?
– Devino mlijeko. To je nešto najgore što sam probao u životu, Jedino što je bilo neukusnije bile su prve krafne koje je kao klinka napravila moja sestra Tamara.
Koliko je često vaša glava bila u torbi?
– Ne prečesto. Nisu svi ljudi zli, dapače, mnogo je više onih dobrih. Ali, kada putuješ, velika je šansa da ćeš naići i na one koji nisu dobronamjerni. Recimo, nezgodno je obarati ruku s ruskim mornarima. Sve je OK dok gubiš i plaćaš im runde. Ali, kad kreneš pobjeđivati, e tad krenu prave tučnjave. Doživio sam u Sibiru kod Habarovska i reketarenje. Bio sam tada sa suprugom Zrinkom. Odjednom se oko našeg auta zaustavilo nekoliko Hondi Accord bez tablica. Iz jedne Honde izašao je ogroman tip u kožnjaku, ćelav, opasan. I rekao nam: “400 dolara za cestarinu.” Dok sam ja pokušavao pregovarati, iz auta je izašao i drugi tip, a Zrinka mi je rekla: “Čuj, ovaj koji nam sad prilazi, taj izgleda kao da neće htjeti pregovarati.” I ja dam gas. Prijeđem prvom preko stopala i odjurim u suprotnom smjeru kroz grad. Bilo je to u stilu Jamesa Bonda, zamislite da netko juri Branimirovom u suprotnom smjeru. I stanem ispred prve policijske postaje.
Spasili ste se?
– Pitaju me ruski policajci: “Koliko si im platio?” Ja kažem “Ništa.” I oni u čudu “Pobjegao si? Au.. To je veliki problem. Spavajte kod nas u policijskoj stanici, a ujutro ćemo vas mi ispratiti iz grada. Jer, ovi ljudi koji su vas zaustavili, ti se ne šale. Oni pucaju. Još ako se pročuje da im je netko pobjegao, past će im ugled.”
Što ste radili u životu?
– Svašta. U ciglani, prodavao ženske cipele. Neko vrijeme bio sam vozač direktoru Svjetske banke, Šandoru Šipošu. I on mi je rekao “Čuj, lijepo je ovo dok si mlad, ali jednog dana neće ti biti fora čekati u autu dok ja jedem u restoranu. Vrati se na faks. Učini nešto za sebe.” I poslušao sam. Završio sam Akademiju dramske umjetnosti. Nitko nije vjerovao da ću uspjeti završiti faks, čak je bila organizirana kladionica “Koliko će dugo izdržati dečki iz Sesveta?” Jer, redom su tamo bili već afirmirani glumci, a ja sam bio onaj kojem su filmski vrhunci bili – “Rambo” i “Mad Max”. Za kladionicu na moj račun rekla mi je konobarica Iva koja je držala šank na faksu. I sve sam ih zeznuo, diplomirao sam u roku. Prvi u generaciji. I jedini te godine.
Studirali ste latinski, koliko riječi znate?
– Sve pamtim.
A poslovica?
– Vergilijeva – Apparent rari nantes in gurgite vasto. Rijetki plivači se pojavljuju na otvorenom moru, odnosno – oprezni se čuvaju opasnosti.
Gdje ste bili najusamljeniji?
– Na Beringovu moru gdje smo lovili halibute, plosnate ribe koje rastu i do 300 kilograma. Bili smo na 800 milja od prvog kopna. Otprilike 1600 kilometara oko nas nije bilo ničega. Sjećam se prve noći, taman sam legao spavati, kada me probudio inženjer Bob. Izgledao je kao pirat s Kariba, imao dva zuba i ogromnu sijedu bradu. Rekao mi je: “Tvoja smjena, za dva sata probudi Tima.” Digao sam se i shvatio da je moj zadatak voziti ribarski brod od 38 metara po valovima koji su bili i sedam-osam metara. Pitao sam Boba: “Čuj, a tko je Tim?” Tek sam se ukrcao. A on mi je rekao: “Onaj sa šljivom na oku.” Poslije ću osam mjeseci boraviti na tom brodu, a kapetan Lu čak je došao u Sesvete, postali smo prijatelji. Poslije sam ga pitao: “Kapetane, pa kako to da ste meni dali voziti brod, pa nemam dozvolu ni za luftić?” A on je odgovorio: “Čuj, ti si mi ulijevao povjerenje, pa jesi li vidio kako su izgledali ovi ostali?” Mornare sam upoznao u baru Tony’s, a sjećam se kako su se čudili što nisam nikad bio u zatvoru. Oni su redom svoje odrobijali.
Kakvi su Navaho Indijanci?
– Matrijarhalno su društvo, žene su glavne. I nije to oduvijek bilo tako, nego kad smo ih mi bijelci zatvorili u rezervat prije dva stoljeća, oni su se probili. Pili su vatrenu vodicu, neke loše i jeftine viskije, i društvo se počelo raspadati. Žene su preuzele inicijativu, danas je ostalo tako. Ima logike.
Straha nema?
– Ne, ne razmišljam da ću skončati negdje na putu. Mene bi bilo strah da sam blagajnik u dućanu. Strah me takvog stila života, monotonije. Radije ću biti gladan na putovanju nego biti na sigurnom. Za mene je hrabrost prihvatiti život koji je monoton.
Tko je najbolji suputnik?
– Konj. Neka se ne ljute deseci mojih prijatelja s kojima sam putovao, no konj je najbolji, haha.
Spominjali ste Malnara. A što je sa Ševom?
– Ševa je, mrtav-pijan, na šanku Kod Mike, čuo kako sam postao otac. Rekao je: “Želim vidjeti kćer.” Ujutro je čekao u košulji, svježe obrijan i s cvijetom u ruci da odemo na Sveti Duh, u bolnicu, vidjeti moju novorođenu kćer. Volio sam to društvo, bili su divni ljudi.
Što vam je najvažnije?
– Kći Marli. Na njezino bih jahanje potrošio zadnji novčić. A onda predzadnji novčić na putovanja. Ako ikad stanem, premda sumnjam, otvorit ću štand s kobasicama. Tu ima novca...
Biste li radije pili kavicu u Zagrebu sa obitelji ili pješačili po nekim zabitima prljavi, znojni, žedni?! Pijani Rusi, naoružani Pakistanci, mafijaši... Ma predivno. A obitelj u Hrvatskoj neka strepi, za što? Da napišeš neki putopis i zaradiš 20-30 tisuća kuna. Ludost!