Svatko od nas ima negdje u blizini mirna susjeda za kojeg se i ne čuje. Obično mu ni ime ne znamo, a kamo li čime se bavi ili što je prije radio. Upravo takav je i naš sugovornik Željko Kostanjšek.
Rođen je u Karlovcu 1951. godine. Prvo zaposlenje bilo mu je u kožari, nakon kojeg je otišao na odsluženje vojnog roka u Maribor. Nakon vojske bio je profesionalni vozač i bagerist, a izdržavao se vozeći pjeskarske čamce Kupom i vadeći šljunak. Konačno se zaposlio u poduzeću za ceste. Život se grubo poigrao s njim i već u 27. godini života ostao je udovac s djetetom starim osam mjeseci.
- Prvi dodir s pirotehnikom imao sam u ranoj mladosti kad smo moji prijatelji i ja iz čamca na Kupi ugledali pod vodom sanduke s minobacačkim minama. Potajno smo izvadili tri sanduka i sakrili ih kod mene u podrum. Izvadili smo upaljače i počeli ih razminiravati. Nitko od nas nije imao pojma kako se to radi i kolika se opasnost krije u tim sanducima. Otkrili su nas roditelji i nismo mogli tjedan dana normalno sjediti. Stražnjice su nam bridjele do usijanja - prisjeća se Kostanjšek.
Granata na kući direktora
Godinama kasnije eksploziv ga je ponovno “pronašao”:
- U poduzeću sam radio s privrednim eksplozivom, tako da su mi ljudi često donosili u kamenolom pronađena i zaplijenjena eksplozivna sredstva. Tu smo ih uništavali. Ured za obranu poslao me u Zemun, gdje sam proveo pola godine učeći kako otkriti i onesposobiti minsko-eksplozivna sredstva. Isti tečaj prošao sam početkom Domovinskog rata u Zagrebu. U Zagreb smo iz Karlovca donosili razna ubojita sredstva. Mi Karlovčani smo imali određena iskustva, rat nas je već dohvatio i bilo je neeksplodiranih naprava. Surađivao sam u poučavanju i praktičnoj izvedbi nastave - priča Željko Kostanjšek.
Po povratku u Karlovac u specijalnu jedinicu pričuvnog sastava MUP-a, prva neeksplodirana granata 105 mm pala je na kuću Željkovog direktora u poduzeću za ceste.
Napravu je došao onesposobiti Kostanjšek. Direktor ga je sumnjičavo gledao i razmišljao nije li se ranije zamjerio svom radniku. Željko se nasmijao čitajući njegove misli i eto ih danas; živi su i zdravi, a i kuća je cijela. Valja napomenuti da pravilo struke glasi: uništi neeksplodiranu napravu tamo gdje se i nalazi!. Specijalna Željkova jedinica u ratu je uništila više desetaka tisuća mina, a samo su tri mine uništili na mjestu gdje su i zatečene. Kakvo li su srce i kakve živce imali ti momci!
- Iz rezervnog sastava MUP-a prešao sam u djelatni sastav HV-a i ostao do mirovine. U mirovinu sam otišao s 43 godine staža i 3600 kuna primanja. Moja jedinica neutralizirala je razornre naprave diljem Hrvatske. Bili smo na Peruči, u Kninu, u Dubokom jarku, na Velebitu, Dinari...
Na Jamadolu, karlovačkom skladištu streljiva, bio sam dozapovjednik, a u više od 90 posto zadaća zapovijedao sam jedinicom. Poslije Oluje čekao nas je ogroman posao. Valjalo je pobrojati, provjeriti, prikupiti i pravilno zbrinuti sva zatečena eksplozivna sredstva. Ne biste vjerovali koliko mina ostane neeksplodiranih što zbog neispravnosti, što zbog nestručnog rukovanja. Hvala Bogu, nitko u našoj jedinici nije stradao. Ponosan sam na svoje ljude. Nitko od nas nije se ogriješio o kodeks, ni ljudski ni ratni - odlučan je.
Trebalo se više truditi
Kad govori o današnjici, ne može prešutjeti da nije zadovoljan: - Trebalo se više truditi i imali bi danas manje problema. Nestalo je zajedništva i ideje koja nas je nosila onih slavnih dana. Imam sina i kćer, odrasli su i svoji su ljudi. Što sam im mogao reći osim mota: budite iskreni prema sebi i ne činite ništa što vam savjest ne nalaže. Mene raduje morski ribolov. Imam malu barku i svo slobodno vrijeme provodim u njoj. Trenutno mi najviše nedostaje moj pas Mrva s kojim sam se družio jedno destljeće - ispričao je Kostanjšek.
Za zasluge u ratu dobio je Spomenice Domovinskog rata i Domovinske zahvalnosti, zahvalu ministra Pavla Miljavca, medalju Oluja te prvi hrvatski samokres - dar s potpisom generala Janka Bobetka.
>> Dragovoljac Božidar Fajs: Prošao sam sva ratišta i ni za čim ne žalim
