Od Franje Tuđmana do Zorana Milanovića, hrvatski državni poglavari vrte se, lijevo ili desno, oko jedne zapaljive naprave; kao da im ne može eksplodirati među prstima. U drugim europskim demokracijama takvi se problemi ne mogu pojaviti jer su na vrijeme demontirani. U zemlji se na isturene položaje vraćaju i ustaše i partizani, čak se i Đuro Glogoški pojavio na svome mjestu: znači da je Hrvatska pred izborima. Rijetki se bave njegovim pojavljivanjem, iako je Milanoviću vjerojatno pao mrak na oči kad ga je u Okučanima vidio ispred sebe; Glogoški je, poslije ajatolaha Homeinija, jedini nepolitičar koji je osvojio vlast iz šatora.
Zaboravljiva ljevica
Čudna je zemlja Hrvatska. Koronavirus unazadio je gospodarski i društveni život za nekoliko godina, potres u glavnom gradu dodatno je otežao tešku hrvatsku krizu, a Hrvati se gube u računanju koliko kojih žrtava stane u ušicu ustaške igle. Zemlji treba druga vrsta spremnosti od one koja se veliča, a nije donijela sreću, dok se četiri godine masovno upotrebljavala. Sasvim na rubu pameti, „ZDS“ se oslobađa povijesne i političke hipoteke, i koristi i u okolnostima koje ni Kusićeva komisija nije preporučila kao izuzetak: Bljesak je, naime, veličanstvena pobjeda Hrvatske vojske i policije, a ne HOS-a; utoliko je još nejasnije što je „ZDS“ uopće radio u Okučanima.
Ako se zapadna Slavonija stvarno vraćala domovini pod sloganom „ZDS“, onda ni Franjo Tuđman za to nije znao; koliko je puta vrhovnik upozoravao „hrvatske mladiće“ da se ne igraju s ustaškom ikonografijom. Čini se da jednoj frakciji hrvatske politike, i službene, a da se o neslužbenoj i ne govori, odgovara, ili iz uvjerenja ili iz izbornih razloga, da u Hrvatskoj demonstrira politiku s kojom bi 200 kilometara zapadnije od Zagreba demonstratori završili u zatvoru. Je li Hrvatska Europa, upućena na Zapad? Ili provincija Europe, okrenuta Balkanu? Tko ne zna razliku, neka pogleda osnivačke akte o europskome ujedinjenju: Europa je ujedinjena na vrijednostima antifašizma, i na brojnim drugim, kao što su sloboda, demokracija, tolerancija, pluralizam, i kršćanstva. Dakle, Europa je skup vrijednosti koje bi trebale vrijediti i za Hrvatsku, barem dok ne ode za Britanijom. Koliko se zna, nije na tome putu. Svi putovi u Hrvatskoj, opet se to potvrđuje, vode od Franje Tuđmana.
Ako je itko bio politički autoritet, bio je to prvi predsjednik države, osobito u prvoj polovici svoje vladavine, dok ga je čuvalo zdravlje i dok je i Hrvatska bila zdravija. Neki će učeno naći opravdanje da je nacionalizam glup, ali ni takav ne može biti prolazna pojava u narodu u kome vlada zavidna razina nepismenosti i neobrazovanosti i gdje postoje povijesna opterećenja tuđinskim i otuđenim vlastima. Zagledana u svoju bogatu prošlost od stoljeća sedmog, Tuđmanova vlast, ni vlasti poslije njega, nije projektirala budućnost da ju ne bi svako toliko sustizali povijesni (za)ostaci koje nova država ne uspijeva na vrijeme savladati. Predsjednik Tuđman bio je 9. svibnja 1995. među probranim državnicima antifašističke koalicije ispod Slavoluka pobjede gdje je Europa slavila 50. obljetnicu pobjede nad fašizmom i nacizmom. Tko ga je tada vidio u Parizu, mogao je zapaziti lice presretnoga čovjeka. Dan ranije bio je među uzvanicima i u Londonu, opet u društvu pobjednika nad hitlerovskom Njemačkom, a dan kasnije i u Moskvi, gdje je Rusija slavila svoj dio povijesne pobjede, s ostalim zemljama, koje su u toj pobjedi sudjelovale. Hrvatska je bila među njima, svrstana na stranu pobjednika, na račun doprinosa Titovih partizana, među kojima je bio i Franjo Tuđman.
Njemu se, s ove distance, mogu pripisati, i oprostiti, brojni grijesi kod osnivanja i vođenja države; u pitanju antifašizma najmanje se kolebao: novu je državu i ustavno vezao uz partizansku borbu i njene institucije, a oštro odijelio od ustaškoga režima. No Tuđman nije do kraja legalizirao Dan pobjede, da bi Hrvatska mogla biti među zemljama pobjednicama Drugog svjetskog rata; ne da slavi pobjedu komunizma, njome je za Hrvate nastupila nova nesloboda, nego da i na taj način odvoji demokratsku Hrvatsku od ustaškog surogata države. Nakon Londona, Pariza i Moskve, pobjedu nikad nije slavio u Zagrebu.
Da je Franjo Tuđman izveo sve konzekvencije iz svoga prisustva među europskim antifašistima, ne bi se Hrvatskoj 25 godina kasnije moglo dogoditi da se državni trijumvirat dramatično dijeli na pitanju jednog ustaškoga obilježja. Europska je povijest davno utvrdila činjenice o tome tko je tko bio u Velikom ratu: Hrvatska je ratna država po svemu spadala u nacistički poredak u Europi: s rasnim zakonima i koncentracijskim logorima. Dovoljno o njezinu međunarodnom statusu, da se o njenim unutrašnjim konsideracijama ni ne govori, jer su za nju još pogubnije. Nacizam u Hrvatskoj nije bio floskula; bila je to realnost. Ali Hrvatska je imala i postotno najjači oslobodilački pokret; to što se nakon rata izokrenuo u svoju suprotnost, ne znači da je za Hrvatsku bio nevažan. Poslije rata Hrvatska nije u Jugoslaviji prošla pravo otrežnjenje.
Za Europu, Nürnberški proces nije povijesno važan zato što je nekoliko Hitlerovih glavešina osudio na smrt; važniji je po tome što je osudio ideologiju i sistem nacizma. Jugoslavija nije imala potrebne demokratske kapacitete da sudi svojim ratnim neprijateljima; umjesto da prosuđuje o njihovoj ideologiji i idejama i da na osnovi činjenica osuđuje i ljude koji su činili zločine, ona je sama pala u zločine, jer je kažnjavala bez suda. Nitko u Njemačkoj ne može oživljavati nacizam, čak i stranka koja prema njemu gaji stanovite simpatije, sankcionira svoje članove kad otkriju takve simpatije; u Austriji vrlo konzervativni Sebastian Kurz vodi politiku nulte tolerancije prema nacizmu; u Francuskoj Marine le Pen na krajnjoj desnici napušta očevu retoriku i raskida sve veze s nacizmom.
Zašto i Hrvatska ne proglasi da je gotovo s ustaštvom – jednako tako i s komunizmom – i svu svoju energiju uloži u izgradnju mirnijeg i boljeg društva? Ustaški režim nije manje zlo zato što je KP činio drugo zlo kad se domogao vlasti. Kako se, sa svime što se o njemu dobro zna, ustaštvo može produžavati, a njegovo znakovlje slobodno pojavljivati i na proslavi Domovinskog rata? Mogao je Franjo Tuđman, imao je taj autoritet i u stranci i u narodu, regulirati i praktično – pošto ga je regulirao ustavno-politički – razdjelnice prema jednom i prema drugom totalitarizmu čije je kadrove koristio u stvaranju i vođenju države. Da je samo zadržao dan pobjede (nad fašizmom), a istodobno proveo lustraciju za poratne zločine (komunističkih vlasti), lakše bi postavio granice i prema ustaškoj i prema jugoslavenskoj državi. Ne bi današnja ljevica smjela zaboravljati da je njena prva Vlada udarila pečat na sporni HOS-ov grb, iz kojekakvih (Račanovih) strahova, ni da ga ljevica nije povukla kad je drugi put bila na vlasti. HOS je uporabnu dozvolu za „ZDS“ dobio od ljevice.
Može Andrej Plenković lupati po Milanovićevoj nedosljednosti i biti u pravu, ali će se u njihovu razgovoru sigurno otvoriti meritum stvari, poslije izbora, ako ne prije: je li „ZDS“ ustavan ili nije? Ako je ustaški režim bio zločinački, kako jedan njegov dio može biti preporučljiv, čak i za današnje političke (u)potrebe? Morat će predsjednik Republike odgovoriti zašto „ZDS“ nije zabranio ranije, a šef Vlade (i HDZ-a) zašto ga ne zabranjuje danas, kad priznaje da je ustaštvo, koje ga je proizvelo, zločinačka pojava? Obojica će, prije ili kasnije, trebati tražiti zajednički jezik da državi s dvije glave ne slome kičmu! Što je bilo teže: otići ili ostati?
Objektivno, ni jedna odluka nije bila laka. Šef države je čuvar Ustava, a iz duha i slova hrvatskoga Ustava ne da se zaključiti da u državi koja je stvorena „nasuprot NDH“, ikakva „spremnost“ može biti prihvatljiva današnjoj demokratskoj generaciji; vrhovni zapovjednik Oružanih snaga štiti vojsku, da bi je smio napuštati bez velikog razloga. Je li se u Okučanima HOS stavio iznad države? Kako je slavio žrtve koje, inače, bez razlike, zaslužuju opće poštovanje države i nacije, kad u Bljesku nije sudjelovao? Imaju kritičari pravo: Milanović stvarno dijeli hrvatske građane na one koji brane „ZDS“ i na one koji bi ga zabranili jer su ga nosili i kompromitirali ustaše. To što je šutio dok je bio na Markovu trgu, ili je govorio tako da mu to suparnici opravdano stavljaju pod nos, ne znači da u ulozi šefa države treba i dalje šutjeti dok se legalizacija ZDS proširuje i izvan Kusićeve kompromiserske formule o pravu na izuzetak. Iznad ustava jedne zemlje mogao bi biti samo dragi Bog, kad bi zemlja bila konstitucionalno katolička, i kad bi Bog uredovao na zemlji u takvim stvarima. HOS nije mogao sudjelovati u Bljesku (i kasnije u Oluji) ako je prestao postojati s međunarodnim priznanjem Hrvatske.
Zablude koje opterećuju
Ni jedna uređena država ne smije imati paravojne snage. Prije nego što napadnu Milanovića da dijeli Hrvatsku, njegovi bi kritičari morali objasniti kako misle da ustaški pozdrav može ujediniti Hrvatsku. Nije takvog jedinstva ispod „ZDS“ nikad bilo. U ratu su pod tim znakom napravljene najdublje podjele u hrvatskoj povijesti. Poslije rata, nađeno je krivo i, opet, tragično rješenje: umjesto da se pobijaju ideje ustaštva, ubijani su ljudi (koji svi i nisu bili ustaše)! A kad se 90-ih godina prošloga stoljeća Hrvatima otvorila povijesna prilika da riješe svoje nacionalno pitanje, uz zdravu maticu na površinu su izlazile i sve povijesne frustracije, pa i u vidu nostalgije za propalim ustaškim vremenima.
Tuđman je držao stvari pod kontrolom, da ne odvedu Hrvatsku opet u krivome pravcu. HOS-u nije popuštao. Što i kako dalje, s tolikim raskolom u vrhu države? Je li na proslavi Bljeska mjesto ikakvome ustaškom pozdravu. I uopće, ima li ustaškom pozdravu, u originalu, ili u kopiji, mjesta u javnome prostoru jedne europske države? Ako hrvatski Ustav navodi partizanski pokret među izvore hrvatske države (nasuprot Endehaziji), ako Ustavni sud za „ZDS“ ne nalazi ni jednu riječ opravdanja, ako Europski sud za ljudska prava zauzme o njemu još oštrije stajalište, onda je ozbiljno pitanje za „pravobranitelja“ državne vlasti što može stajati iznad Ustava i Ustavnoga suda i iznad europskoga sudstva. Mogu li se „neustavna ponašanja“ opravdati razlozima političkoga oportunizma ili „koeficijentom stvarnih snaga“? Treba reći najmanje dvije važne činjenice, koje čine da Milanović u borbi koju je poveo ne mora završiti kao „žrtva konteksta“: prvo, da je HOS sudjelovao u obrani Hrvatske, ali onako kako su zamišljali njegovi čelnici, pod ustaškim znakovljem, kao vojno krilo jedne političke stranke (HSP-a), do međunarodnog priznanja Hrvatske.
I drugo, da hrvatske vojne i policijske snage nisu u borbama za oslobođenje okupiranih dijelova zemlje nastupale s insignijama ustaške države. Hrvatske branitelje ne definira to što nisu nosili „ZDS“ na svojim odorama, izuzev HOS-ovaca, kojima je to bio politički element raspoznavanja; branitelji su oslobađali Hrvatsku od velikosrpske okupacije. Zašto bi oni koji su protiv ustaškoga znakovlja bili automatski protiv branitelja? HOS-ovci zaslužuju počast države za koju su se borili i za koju su davali živote; imali su domoljubne ideale, koje im je priznavao i Franjo Tuđman, ali i zablude koje nastavljaju opterećivati Hrvatsku.
Tko brani HOS, brani doprinos mladih ljudi obrani Hrvatske, prije nego što su uspostavljene oružane snage jedne priznate države; tko brani „ZDS“ iz njihova grba, brani njihovu zabludu da na taj način brane dobru Hrvatsku. Hrvatska država s „ZDS“ nije bila dobra i zato je propala s drugim nacističkim državama koje su iza sebe ostavile veliko zlo. Za promidžbene potrebe Franjo Tuđman je koristio domoljubni slogan: „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!“ Parafrazirao je, ustvari, Miroslava Krležu, koji je branio moral u politici krilaticom: „Sve za obraz, obraz ni za što!“ Ujedine li se domoljubno i moralno načelo, moglo bi se naći prihvatljivo rješenje za nerješivu hrvatsku problematiku koja iscrpljuje iscrpljenu zemlju i toliko svađa državni vrh da ne izgleda da su svi na čelu iste države.
Evropa slavi dan pobjede a mi jos ratujemo.Komentar je suvisan.Probudimo se.