Raditi za nekog ili raditi za sebe? Pitanje je to koje si mnogi postavljaju. U jednom slučaju nemate puno brige, ali niste sam svoj šef, u drugom slučaju na vama je veliki teret. Na Redditu je stoga jedan korisnik poveo raspravu oko toga kako je poduzetnicima.
- Zaista, kako vam je? Psihički i fizički? Možete li? Ne možete? Pita li vas itko je li vam teško, treba li vam što? Svi misle "Eh tako se može, ima on love, med i mlijeko. Vidi ga, doma je, ne mora na posao, posao dolazi njemu, a još kmeči nešto." Druga strana medalje - nisam bio na godišnjem od 2015., odnosno u 10 godina nije prošao dan da nisam morao na moru otvoriti laptop, mozak mi je na poslu od 5.15 sati otkad me probude problemi (i ne mogu više zaspati) pa sve do 00.30 kad završi neki film koji gledam da malo zaboravim na stiske i rokove. Država nas guli i kažnjava... Pošto sam već bio doma, uz posao sam othranio i bebu sve do 4. godine i vrtića (sada 8 godina), balansirao sastanke i projekte s igranjem i odgojem djeteta, spremanjem hrane, mijenjanjem pelena... Žena je bila na porodiljnom samo prvih par mjeseci. Zove klijent, a beba vrišti... Ne odgovaram na poziv, nazovem ga kasnije i lažem da sam bio na sastanku, a ja se ne mogu maknuti od kuće jer nema tko pripaziti bebu... zove drugi put, ja perem guzicu ili hranim dijete... Izgubljena gomila posla, ali tako sam odlučio. Sve u svemu, nekako se držim. A vi? - pojadao se jedan korisnik koji je dobio nekolicinu komentara i iskustva drugih ljudi.
VEZANI ČLANCI:
- Često se sjetim profesorice s faksa koja je tvrdila da u Hrvatskoj vlada antipoduzetnička klima. Guram, godišnji nije godišnji kao što kažeš, a kada ne radim, u mozgu je uvijek nešto od obaveza. Trudim se isključiti, sve češće mi uspijeva. Sve češće i lakše prihvaćam i rizik i posljedice uzimanja vremena za sebe. Proklinjem dane kad smo postali (prividno) dostupni 0-24 i često zamišljam da smo još na fiksnim telefonima i fiksnom radu ureda i dostupnosti. Kad je najteže se sjetim zašto sam sve to odabrala i koja mi je alternativa pa bude lakše. Izazovno je, naporno i ponekad nema smisla ni financijski ni vremenski, ali karakterno sam takva da uvijek guram i guram dok se ne posloži. Ali ima dana kad sve ima itekako smisla. Nadam se da će se sve posložiti i isplatiti, zasad ne odustajem. A guljenje države, o da, samo s rijetkima otvaram političke teme...
- Žena mi ima frizerski, i ove lude babe zovu nedjeljom da se naruče na frizuru. - još je jedan od komentara, a drugi su dodali: - Nakon 10 godina uveo sam da dolazim u ured u 9 i idem u 13 sati. Ostalo samo mobitel i polagano. Samo žurne stvari rješavam nakon 13 sati. Godišnji, odgovaram na mailove uz jutarnju kavu pola sata i to samo žurne stvari...
Dok se jedni žale, drugi priznaju da im je dobro i da je organizacija rada najbitnija. - Ja sam samozaposlen, dakle nemam zaposlenike. Meni je med i mlijeko. Zarađujem minimalno duplo više nego prije, a radim duplo manje. I to ne radim duplo manje jer želim, nego jer jednostavno nemam klijenata za ispuniti osam sati dnevno. Imao sam i tvrtku preko ljeta s četiri zaposlena, tu je bilo više posla i više stresa, i malo sam griješio u nekim stvarima, ali je i potencijal zarade bio znatno veći, samo zbog mojih grešaka nije u potpunosti ostvaren. Meni je toliko dobro biti "poduzetnik" da me svako toliko strah da ne ostanem bez klijenata i moram naći "normalan" posao opet.
- Ne znam isplati li se ovako živjeti, ali tako je kako je - dodao je jedan korisnik.
- Loše ti je i naporno jer se nisi dobro posložio. Zašto nisi nekoga zaposlio, a gubiš posao jer nemaš ljudi? - upitao je netko od korisnika onog tko je pokrenuo cijelu priču.
- Ukratko, radim. Radim toliko da me ne vesele niti male niti velike stvari, ali eto radim jer ne znam za bolje. Skupljam, ulažem te proklete pare jer mi je žao pustiti priliku, a gledam kako mi život prolazi...
>>Pitali smo umjetnu inteligenciju koji bi narodi mogli nestati u sljedećih 100 godina, odgovor bi vas mogao zabrinuti>>
Sjetim se one slike učitelja na zadnjem štrajku kad se slikaju u hodniku škole s natpisom "neće proći". Vidi se da nikad nisu radili u privatu jer se očigledno nitko od njih nije pitao: Zašto se grije škola ako djece nema i ne radi se? Tko to plaća? Nisu li mogli mahati s tim ispred škole? Kako je moguće da plaće dobivaju i kuhari i domari i tko zna tko a nema posla? Kako je uopće moguće da ikome padne na pamet plaćati štrajkove? Super bi bio zakon: maksimum 10 godina rada na državnom proračunu, ostalo mora biti privatni sektor. Prodisala bi država, ne bi nam djecu odgajali "neće proći" učitelji.