Da nema Europske unije, Vlada RH ne bi imala nacionalni program reformi. Reforme su bile nešto što su svi najavljivali, ali na kraju se ispostavlja da osnovni reformski dokument nije nešto što su se članovi Vlade sami sjetili napisati, nešto što su sami strukturirali, nego nešto što svaka hrvatska Vlada ima obvezu napisati u sklopu tzv. Europskog semestra.
To, da nam poticaj za pisanje nacionalnog programa reformi zapravo daje EU, a ne mi sami, nije samo po sebi nešto loše. To je naprosto činjenica. I prethodna, a i svaka buduća Vlada, neovisno o svojim stvarnim kapacitetima za provođenje reformi, pisat će svake godine u ovo doba dokument koji se zove nacionalni program reformi. To dolazi s članstvom u EU. Ono što, međutim, ne dolazi samo po sebi zajedno s članstvom u EU je ispunjavanje onoga što je zapisano. Za ispunjavanje onoga što je Vlada premijera Tihomira Oreškovića zapisala u nacionalnom programu reformi sada je ključno to da se Vlada počne ponašati kao da su to zaista njezine reforme. Ne reforme koje traži EU, ne reforme koje su napisane na papir ali nitko ne zna kako bi ih proveo, nego reforme u vlasništvu Vlade RH i hrvatskog društva.
Ako su te reforme u našem idejnom vlasništvu onda postoji šansa da ih zaista i provedemo. Ako te reforme doživljavamo kao nečije tuđe idejno vlasništvo, Europske unije ili (ponekad stvarnog, ponekad imaginarnog) krupnog kapitala ili nečeg desetog, onda su veće šanse da nitko od nas neće htjeti imati posla s njihovim provođenjem. U takvom scenariju, reforme bi bile unaprijed osuđene na propast.
Nažalost, i ova vladajuća koalicija odmah je, tipično za Hrvatsku, ušla u utrku tko će prije zgrabiti vlasništvo nad javnim poduzećima, nad ovom ili onom sinekurom, nad tajnim službama… Kad bi se barem hrvatski političari s toliko žara i energije grabili za vlasništvo nad stvarnim reformama. Vlasništvo u smislu kako ih osmisliti i, još važnije, kako ih operativno provesti čak i onda kad je provođenje teško. Pogotovo onda kad je teško.
Vlasništvo nad reformama je možda neobičan i nejasan koncept, ali upravo to je ono što čini razliku između uspjeha i neuspjeha neke države u izlasku iz krize. Irska je primjer države koja je uspješno izašla iz programa pomoći zato što su Irci imali osjećaj da su reforme koje provode njihovo vlasništvo, da je njihov zadatak pobrinuti se da uspiju. Grčka je primjer države koja se neuspješno nosi s programom pomoći među ostalim i zato jer Grci nemaju osjećaj da su reforme koje provode njihove, nego imaju upravo suprotan osjećaj, da su nametnute odnekud izvana, da se svijet urotio protiv Grka i da se reformama ne samo treba opirati nego se protiv njih i aktivno boriti.
Iako se često volimo poistovjećivati s Ircima, Hrvatska je ipak bliža Grčkoj. Ali to nije nešto što se ne može promijeniti. Može biti teško promijeniti mentalitet koji nije sklon samoj ideji reformi, ali nije nemoguće. Vlada RH, međutim, tek treba pokazati da to nije nemoguće. Jer ovo što zasad pokazuje je recept za stvaranje situacije u kojoj se Vlada umjesto stvarnim problemima bavi manje važnim i katkad čisto nestvarnim, umjetno napumpanim distrakcijama.
Letonija je potencijalno koristan primjer za Hrvatsku. Globalna financijska kriza Letoniju je toliko pogodila da je ta zemlja između 2008. i 2010. izgubila četvrtinu BDP-a. Ali u drugoj polovici 2010. vratila se gospodarskom rastu. Letonska vlada provela je reforme i tretirala ih kao svoje vlasništvo i u svom interesu, a tome je pomogao duboki javni osjećaj opasnosti krize.
Građani mlade tranzicijske države nisu strahovali da će izgubiti samo radna mjesta, nego i svoju slobodu i nacionalni identitet. Upravo takav osjećaj nedostaje u Hrvatskoj. Kod nas prevladava osjećaj da smo preživjeli sve, pa ćemo i ovo, a taj osjećaj ne daje baš neki poticaj za rad, reforme i napredak.
Premijer Orešković, potpredsjednici Vlade Tomislav Karamarko i Božo Petrov, ali i svi ministri i ministrice moraju sada dokazati da sposobni ponašati se kao vlasnici nacionalnog programa reformi, a ne samo kao ljudi koji su digli ruke za taj dokument, poslali ga u Bruxelles i nastavili dalje kao da ih se provedba ne tiče.
Vlasništvo nad zapisanim reformama najbolje će dokazati ako NPR bude praćen nizom akcijskih planova s točno zapisanim planom tko što provodi, u kojem roku i koji su operativni koraci u provedbi. I kad svaki tjedan na sjednici Vlade bude praćeno i iskreno raspravljano provode li se ti koraci.
>> Europska komisija očekuje reforme koje će otvoriti radna mjesta i smanjiti dug
