Biblija nas uči, pisao je K. G. Chesterton, da volimo svoje susjede, ali i da volimo svoje neprijatelje; i dodao – vjerojatno zato što se tu obično radi o jednim te istim ljudima. Kako se situacija oko arbitraže i razgraničenja sa susjednom Slovenijom opet zakuhava, doista je teško oteti se dojmu da još samo kršćanska ljubav i Božja milost priječe da se ovo najnovije zveckanje oružjem iz susjedstva ne prelije u otvoreni sukob.
Nadamo se, ipak, da će Bog biti strpljiv i da neće micati pogled s ovog slučaja sve dok se čitava stvar ne riješi na obostrano zadovoljstvo, kako bismo pred Njim mogli svjedočiti o istini kršćanske blagosti i ljubavi prema svojim susjedima.
Znak za to najnovije stavljanje na kušnju naše ljubavi prema susjedima pojavio se prije nekoliko dana, kada su Slovenija i Mađarska solidarno odlučile blokirati ulazak Hrvatske u OECD.
Takav njihov potez bio je motiviran isključivo pokušajem da se ucjenom u kojoj se spominje naše primanje u jednu međunarodnu instituciju, za što, inače, ispunjavamo sve formalne kriterije, ishode ustupci za neriješene bilateralne sporove. Iako to blokiranje i njima samima nanosi štetu, svejedno je to bio ozbiljan udarac i na naš ugled na međunarodnoj razini jer nas je taj njihov udruženi pothvat prikazao u lošem svjetlu, kao državu koja radi probleme svojim susjedima. To je izgledalo toliko loše da je čak i Bakir Izetbegović pokušao obnoviti svoje ucjene u vezi s gradnjom Pelješkog mosta.
Plenkovićeva Vlada na taj je izazov odgovorila iznošenjem kompromisnog prijedloga rješenja pitanja razgraničenja sa Slovenijom. To može biti rizičan potez jer se time relativizira odluka Hrvatskoga sabora o izlasku iz arbitražnog spora i nepriznavanju odluke Arbitražnog suda, ali taktički je to dobro izvedeno jer se time udarilo na sliku Hrvatske kao konfliktne države koja ne želi dogovor sa svojim susjedima. Dakle, taj kompromisni prijedlog rješenja graničnog spora s kojim je izašla Vlada može biti dobar ako se ne radi o promjeni stava u vezi s arbitražom, nego samo o taktičkom potezu zauzimanja proaktivnijeg stava u tom sporu.
Tim prijedlogom Plenković je spustio parangal na dno Savudrijske vale na koji bi se trebao uhvatiti Cerar. Nakon tog bacanja udice na slovenski teren Cerar sada ne smije odbiti hrvatski prijedlog kompromisa jer bi to potpuno izokrenulo sliku i Slovence prikazalo kao one koji ne žele rješenje, nego inzistiraju na produljenju konfliktne situacije. Nervoza koju pritom pokazuje slovenska strana, pri čemu vlast i oporba jedni druge optužuju zbog zveckanja oružjem, dobar je znak da se riba uhvatila u mrežu. Sada je čak i službeni “legalistički” stav Slovenije da se može razgovarati samo o primjeni odluke Arbitražnog suda uhvaćen u novi okvir pa izgleda kao tvrdičarsko cjepidlačenje koje odbija konačno rješenje.
Naša je sreća što je ministar vanjskih poslova u slovenskoj vladi Karl Erjavec, čije je ministarstvo i pridonijelo kompromitaciji arbitražnog procesa, koji sada zbog svoje kompromitiranosti mora glumiti beskompromisan stav kako bi galamom prikrio slabost vlastite pozicije. Uskoro su parlamentarni izbori u Sloveniji pa ne bi bilo dobro za ulogu privjeska u svakoj slovenskoj vladi ako bi se rješenje problema našlo u bilateralnim pregovorima, a ne primjenom kompromitirane arbitraže.
Da stvar bude gora za Sloveniju, čak je i predsjednik Europske komisije Juncker relativizirao svoj stav o bespogovornom poštovanju odluke Arbitražnog suda. On je, naime, u izjavi novinaru slovenskog Dela Peteru Žerjaviču sada rekao da “miješanje EU u ovaj spor ne bi bilo ni mudro ni korisno”.
Kako se čini, Europskoj uniji sada je važno samo da se problem riješi, a Plenković je taktičkim manevrom našu slabu poziciju pretvorio u prednost. Cerar je natjeran u defenzivu i papagajsko ponavljanje o provedbi arbitraže. Plenković i Cerar po profilu su jako slični političari jer je obojici jedino stalo do toga što će reći Europska komisija pa je Plenkoviću bilo dovoljno iskomunicirati ovaj potez s Junckerom i zauzeti proaktivan stav kako bi Cerara stavio u nezavidan položaj pred Europom.
Ključno za nas, pri svemu tome, jest da se povuče jasna granica dokle smije ići ovaj Plenkovićev zaokret, da na kraju ne ispadne da smo trgovali teritorijem u zamjenu za nekoliko srdela. Teritorij ne može biti dio ovog zaokreta k proaktivnom stavu hrvatske Vlade. Uostalom, treba podsjetiti da je svaki oblik trgovanja teritorijem čin veleizdaje, za koji se, prema Kaznenom zakonu, u članku 340, predviđa kazna od pet godina zatvora.
slovencima bi preporucio da vrate svetu geru i tako odpocmu provrdbu "arbitraze". zveckanje oruzjem i ucjene pokazuju njihov mentalni sklop. europa to malo po malo uvidja