Andrej Plenković djeluje samopouzdano i samouvjereno. Mnogi su zbog toga mislili da poslije razlaza s Mostom ima sigurnu većinu u Saboru. No i prije glasovanja za nove ministre pokazalo se da te većine nema i da je ministar Zdravko Marić opstao zahvaljujući dojučerašnjem SDP-ovcu Tomislavu Sauchi, trgovini sa Željkom Glasnovićem i obratu koji su napravili Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović i Željko Lacković koji su poslije podosta kolebanja glasovali protiv opoziva ministru Mariću. Sada HDZ više neće imati u Saboru glasove Esihove i Hasanbegovića, tko zna što će odlučiti Saucha, a zbog izjava Milijana Brkića Furio Radin izjavljuje da neće glasovati za Vladine prijedloge. I iz HSS-a, na koji je računao Plenković, stigla je odbijenica.
Možda je predsjednik HDZ-a Vladu trebao sastaviti bez Mosta odmah poslije izbora, tada je mogao imati više glasova u Saboru nego što ih sada može očekivati i možda stabilno vladati četiri godine. Unatoč Karamarkovu iskustvu s Mostom i mnoštvu napisa u medijima u kojima je prevladalo gotovo opće mišljenje o nepouzdanosti i destruktivnosti te umišljene skupine, Plenković je s njom ušao u savez precjenjujući svoj autoritet s kojim je Vladu mislio zadržati na okupu cijeli mandat.
Osvetila mu se lakoća kojom je dotad pravio karijeru, kojom je postao zastupnik u Europskom parlamentu i tamo stekao velik ugled, te kojom se, usprotivivši se Karamarku, nametnuo u HDZ-u i postao predsjednik stranke. Sve mu je išlo glatko i slatko, nigdje prepreke ni škripe, nigdje otpora i suprotstavljanja, kao u jesenskoj berbi u kojoj mu plodovi sami dolaze. I stasom i glasom premijer djeluje kao da može sve i kao da baš nitko nema razloga da mu stane na put. I stvarno je žalosno danas gledati ga kako uvjerava javnost da nije kupio i podmitio sirotog Sauchu, kako pokušava za većinu primamiti neke zastupnike koji su dosad bili u oporbi i kako dužnosnici HDZ-a moraju paziti da se kakvom pogrešnom izjavom ne zamjere zastupnicima o kojima bi mogla ovisiti većina. Trijumfalni Plenkovićev pohod na stranku i državu u kratkom se vremenu prometnuo u moljakanje sad ovoga sad onoga, u trgovanje, nuđenje tko zna sve čega ne za opstanak vlasti.
Možda se sad kaje što je onako naprasno otjerao mostovce iz Vlade, možda je razgovorima i kompromisom mogao sačuvati suradnju s njima kakvi god jesu, no pitanje je koliko bi taj kompromis trajao i vjerojatno bi se razlaz kad-tad dogodio. Mnogi bi se dali zakleti da u trenutku odlučnog zahtjeva za odlaskom Mostovih ministara nije ni izračunao tko će mu ubuduće činiti većinu, ali je bio siguran da će je imati. Jer, tko ne bi u savez s tim uspješnim europarlamentarcem koji je s elitom Europske unije “na ti”, koji je onako uvjerljivo postao predsjednik HDZ-a i nakon Karamarkova debakla učinio ga ponovo najjačim u zemlji. I tko ne bi s markantnim, obrazovanim, svjetskim šefom jedne jake stranke za koju je bio pripremio novo, moderno ruho, prihvatljivo i desno i lijevo, i u regiji i u Europi i svijetu. Plenković je žrtva lijepe slike o sebi koju je sam stvorio a i radio je tako da je i drugi uljepšavaju. Čini se da se na isti način želio svidjeti i u Bruxellesu i u Zagrebu. Svidjeti se bez konflikta, a elegantno, također bez velikih sukoba, ukloniti u stranu osobe koje bi mu na toj lijepoj slici mogle biti sjenka, kao što je Zlatko Hasanbegović. U tom svom sljepilu on je posve previdio da će upravo takvom slikom biti izazov za rušilačku narav mostovaca, koji su još prije saveza s Karamarkom pokazali da ne podnose ni velike stranke, ni njihove vođe, jer su oni najveći a tako slabašni.
Narodski rečeno – i iluzijom o svojoj neporecivosti i nepovredivosti, i iluzijom da će partnere u vlasti uspjeti zadovoljiti i obuzdati, Plenković je sam sebi iskopao jamu i u nju upao. Ili neće uspjeti imati većinu u Saboru, ili će je imati ali i svaki dan strepiti da bi je mogao izgubiti, ili će se morati pomiriti s novim izborima.
U svakom od tih slučajeva pokazalo bi se da je oslabio HDZ i da će ga vjerojatno netko drugi morati oporavljati onako kako je to jednom učinio Karamarko a drugi put on poslije Karamarka. Tako je možda Plenkovićeva politička karijera već završena, a nastavlja se vrijeme poslije Tuđmana u kojem nitko kao Tuđman nije stranci davao onu veličinu koja je prirodni odraz volje većine Hrvata, ali većine koju treba znati čuvati i sačuvati. Sreća je za HDZ što od svih ima najveću moć obnove i oporavka, a oporba tone.
Milan Ivkošič ---- u ništa !!