Prozirni su razlozi zbog kojih Ivo Josipović sa svojim timom radi na prijedlogu izmjene Ustava. Odavno je već jasno kako je predsjednik države osjetio da je njegov ugled neusporedivo veći od utjecaja i moći, pa taj silni nesklad želi barem ublažiti ako ga već ne može ukloniti. No taj ugled nipošto mu ne priskrbljuju učinci koje je postigao kao predsjednik nego mediji i ankete koje ga tako reći danomice ističu kao zapravo jedinog političara kojemu narod vjeruje i pruža potporu. Posve je nejasno otkud ta vjera i ta potpora, osim ako nije riječ o ljekovitom djelovanju njegovih utješnih riječi i optimizma kojima poprati i najneutješnije i najpesimističnije događaje, podatke, pokazatelje o životu u zemlji. On je najbolji primjer kako sijanje iluzija i obmana, zavođenje ničim, može biti politički probitačno.
Primjer kako se katastrofalna poplava može ublažiti tako da se na očekivanju naroda uslika sunce iznad idiličnih rijeka, kako se u katastrofalnoj suši narod može razveseliti tako da mu se na ekranu želja prikaže kiša, kako se na smrt teški bolesnik može oporaviti tako da mu se čita iz priručnika za zdravlje, kako se teška neimaština može podnijeti ako se sluša zveckanje zlatnih dukata, i tako dalje. Kako, naravno, ništa od toga ne pomaže, a unatoč tome predsjednik ima golem autoritet, logično se odlučio pozabaviti najautoritativnijim i najvišim zakonom u državi – Ustavom. I ne samo da želi biti ustavotvorac, nego bi u Ustav unio odredbu po kojoj je ima moć i nad svim drugim zakonima, to jest pravo veta, to jest moć da ne prizna zakon po njegovoj ocjeni protivan Ustavu koji izglasuje Sabor i da ga Saboru vrati. Tako bi mogao zanijekati volju demokratski izabranih zastupnika, pokazati im da su nesposobni, da donose neustavne zakone, pa ako i nema izvršne ovlasti, zadovoljio bi svoju težnju da zadobije onu važnost koju ima ne po boljitku u životu ljudi nego po svojoj umišljenosti, po medijima i po anketama.
Riječ je o čistoj volji za moć, neovisnoj o stvarnosti, promociji svoga "ja" i svoje vlastohlepnosti. Pogledajte druge političare, pogledajte ministre, pogledajte kako njihova samosvidljivost to jače raste što više pada učinak onoga što rade, napokon, pogledajte ljude oko sebe i njihovu osjetljivost na povredu vlastitoga autoriteta, njihovu težnju da znače mnogo više nego što jesu, pa ćete vidjeti da predsjednik države Ivo Josipović nije iznimka nego izraz mentalnog stanja u hrvatskom društvu.
Pogledajte Niku Kovača i Davora Šukera, to jest tu katastrofu hrvatskog reprezentativnog nogometa kojoj svjedočimo dok istodobno svjedočimo da možda nikad u prošlosti nismo imali toliko igrača svjetske kvalitete, dakle, tu katastrofu koja ne potiče njihovu samokritičnost nego hrani njihovu taštinu. Pogledajte tu katastrofu hrvatske reprezentativne košarke u vremenu u kojem imamo cio niz igrača svjetske vrijednosti, pa je usporedite sa samoljubljem izbornika Jasmina Repeše koji svoj neuspjeh pripisuje balkanskom mentalitetu reprezentacije!
Nema takvih ni šukerovskih, ni kovačevskih, ni repešinskih narcizama, opravdanja, vlastohleplja, izvlačenja na nekakve ljubomorne "mračne sile" koje ih žele spriječiti, dakle, nema toga tamo gdje nema josipovićevske države, tamo gdje o svojoj sudbini odlučuju pojedinci i njihove obitelji, kao što su Marin Čilić i davno prije njegov trener Goran Ivanišević, Ljubičić, Majolijeva, Vekićka, Kostelići, Vlašićka, Perkovićka, Šimićka... Njihovoj marljivosti, talentu i svjetskim uspjesima ne treba promjena Ustava, ne trebaju im ankete o popularnosti jer njihove su ankete njihovi rezultati. Josipovićevo nastojanje da se istakne, nametne i pokaže svoju moć promjenama Ustava nije posljedica nikakvih spoznaja o dobru koje bi narodu te promjene donijele, nego je nadmetanje za ime, za moć, za praznu veličinu, za pravljenje spomenika samome sebi kad mu ga bez razloga već prave mediji i agencije za ispitivanje javnog mnijenja.
>> Može li Josipović, nakon što je postao hodočasnik, i dalje sloviti za pravog ljevičara?
Hrvatski sportasi su stavili Hrvatsku na kartu svijeta. Po politicarima se nebi niti znalo za Hrvatsku!