Kako će ukidanje pritvora Branimiru Glavašu, za koje se izborio višednevnim štrajkom glađu, utjecati na hrvatsko pravosuđe i posebice zatvorski sustav, pitanje je na koje zasad nitko sa sigurnošću ne može odgovoriti.
Prema nekima, to je opasan pravni presedan koji bi mogao izazvati pravu "epidemiju gladovanja" u hrvatskim penalnim ustanovama i prouzročiti urušavanje cijelog sustava. Po mišljenju drugih, pak, Glavaš je iznimka jer su rijetki štrajkaši glađu koji bi bili uporni poput njega i koji bi bili spremni riskirati život i zdravlje za viši cilj.
Da su ovi drugi možda u pravu, svjedoči primjer dvojice pritvorenika koji su prema priči koja kruži zagrebačkim odvjetničkim krugovima počeli štrajk glađu malo poslije Glavaša. Izdržali su desetak dana, no kada su shvatili da njihov prosvjed nikoga previše ne zanima, odustali su od gladovanja.
Da štrajkovi glađu nisu nepoznanica u hrvatskom zatvorskom sustavu, svjedoče podaci Ministarstva pravosuđa. Prema tim podacima, tijekom studenoga 2006. od 3900 zatvorenika u svim hrvatskim zatvorima na dan su tri do četiri osobe odbijale uzimati hranu. Većina onih koji su tijekom studenoga počeli štrajk glađu nakon par dana ponovno je počela jesti.
Štrajkovi glađu ili odbijanje uzimanja hrane, bilo zatvorske ili svoje, u prosjeku nije trajalo dulje od 15 dana, tvrde u Ministarstvu pravosuđa. Pritvorenike na štrajk glađu najčešće motivira nezadovoljstvo njihovim statusom, odnosno brzina odvijanja sudskog postupka. Zatvorenici pak svojevoljno gladuju jer im se ne sviđa način na koji služe kaznu ili pak kažu da imaju neke obiteljske razloge.
Zanimljivo je da je u posljednjih nekoliko godina najviše štrajkova glađu bilo 2002. godine 729, a najmanje lani 527. No, 2002. u zatvorima je bila 2641 osoba, a lani 3485.
