Jugoslavenskim Ustavom iz 1974. godine ojačane su republike u odnosu na federaciju te su one dobile pravo na veto što je u konfliktnim situacijama dovodilo do borbe za pojedine republičke interese koji su stavljani ispred općegospodarskih interesa cijele države. Došlo je do trgovinskog zatvaranja pojedinih republika – međurepublički se trgovalo sa samo 20-25 posto proizvodnje. Republike su vodile vlastitu razvojnu politiku, a u praksi je priječeno općejugoslavensko tržište roba i kapitala. Uz to je novi sustav samoupravljanja uz povećanje osobne potrošnje stanovništva doveo i do porasta tzv. društvene potrošnje pa se ustalila praksa da su se u općinama i republikama poduzećima oduzimala sredstva koja su usmjeravana u mnoge neefikasne investicije. Početkom 1980-ih godina cjelokupna je vrijednost investicija u Jugoslaviji iznosila blizu 40 posto društvenog proizvoda, a primjerice u Zapadnoj Njemačkoj u isto je vrijeme za to potrošeno 25 posto. Od silnih investicijskih ulaganja u pojedinim jugoslavenskim republikama nisu proizašli gospodarski učinci koji bi bili zadovoljavajući. Po gospodarskoj efikasnosti pojedinih republika i pokrajina bio bi ovakav redoslijed: Slovenija, Hrvatska, Vojvodina, Crna Gora, Srbija (bez pokrajina), Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo.
Kosovo poput Pakistana
U knjizi Nevena Boraka "Ekonomska pozadina nacionalnih konflikata u Jugoslaviji" iznosi se jezgrovita usporedba: jugoslavenski je BDP bio na razini Turske s obzirom na BDP po stanovniku mjeren paritetom kupovne moći iz 1985. godine. Kosovo, najnerazvijeniji dio (...), bilo je na razini Pakistana. Najrazvijeniji dio (Slovenija) uspoređivao se sa Španjolskom i Novim Zelandom. Vojvodina i Hrvatska približavale su se Grčkoj i Portugalu. BiH te Makedonija uspoređivale su se s Tajlandom i Meksikom, a Srbija s Turskom. Nedavno preminuli akademik Dušan Bilandžić u svojoj knjizi Hrvatska moderna povijest iznosi šokantne podatke o stanju jugoslavenskog gospodarstva: potkraj sedamdesetih godina nastupili su golemi poremećaji u ekonomskom životu zemlje. Javnost je bila gotovo šokirana podacima da je trgovinski deficit 1979. godine dostigao 7,2 milijarde dolara, platni deficit 3,7 milijardi dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Istodobno je inflacija 1981. skočila na oko 45%. S tržišta je nestala mnoga uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima – nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.
Inflacija odletjela u nebo
I ranije spomenuti CIA-in izvještaj dužnu pozornost pridaje Ustavu iz 1974. kao mehanizmu za smirivanje tenzija, ali i kao poluzi kojom su vođe republika i pokrajina faktično postali glavni donositelji odluka, a to svoje pravo nisu iskoristili kako bi stvorili bogatstvo, već samo kako bi ga distribuirali kako su mislili da treba. Zanimljiv je detalj iz tog izvještaja prema kojem je položaj Jugoslavije postao još lošijim nakon poljske krize kada su svjetski financijski krugovi postali svjesni u kakvom su stanju države istočnog bloka. Potvrđuje se da je zemlja u izuzetno teškom položaju sa samo 500 milijuna dolara deviznih rezervi te da mjere štednje nisu povratile povjerenje stranih kreditora. Navodi se kako bi tek zapadna pomoć od dvije i pol milijarde dolara bila preduvjet da se stvori kakva-takva slamka spasa, no s još uvijek slabim šansama za oporavak.
U vrijeme te krize početkom 80-ih godina predsjednica je savezne vlade bila Milka Planinc iz Hrvatske. Dr. Hrvoje Petrić upoznat je s mjerama kojih se s nelagodom danas prisjećaju mnogi.
Dugoročni program ekonomske stabilizacije nije proveden do kraja. Jugoslavija se MMF-u obvezala provesti one mjere koje su smatrali nužnima za sanaciju gospodarstva. To je provedeno smanjenjem svih oblika potrošnje, koje mnogi pamte po nestašicama i redovima za mnoge osnovne namirnice, te na druge načine.
Smanjenje potrošnje bilo je potrebno da se što veći dio nacionalnog dohotka može usmjeriti na vraćanje dugova. Istovremeno je izvršen prijelaz na politiku realnog tečaja dinara u odnosu na strane valute, nastojala se obuzdati inflacija, liberalizirati režim cijena te uvesti realne kamate na sve kredite u Jugoslaviji. Rezultati nisu bili zadovoljavajući. U nekoliko idućih godina nakon 1980. učinkovitost gospodarstva Jugoslavije smanjena je za čak trećinu, a nastavljen je pad produktivnosti rada.
– Zaposlenost je skromno rasla, a stopa nezaposlenosti koja je 1981. iznosila oko 13,5 posto do 1985. narasla je na 16 posto. Došlo je do pada realnih plaća, od 1981. do 1986. za 4,5 posto, čime je ubrzano pogoršanje životnog standarda. Razlika između izvoznih cijena i cijena u zemlji postajala je sve veća, a deficit trgovinske bilance otežao je opskrbu gospodarstva devizama i uvoznom robom te utjecao na zaoštravanje situacije s dugovima – objašnjava dr. Petrić.
Posljednji pokušaj da se Jugoslavija spasi ekonomskim putem bio je čuveni program Ante Markovića u kojemu mu je pomagao poznati bankar Jeffrey Sachs. Njegov "konvertibilni dinar" nakratko je vratio povjerenje građana u državnu ekonomiju, porasla je kupovna moć, optimizam, gotovo pa su u drugi plan pala međunacionalna trvenja, no sve je to ipak bilo kratka daha.
– Kriza je u Jugoslaviji bila posebno teška jer je, osim ekonomskog usporavanja, došlo i do gubljenja kontrole nad inflacijom. Postupno je došlo do kritike gospodarskog i političkog smjera koji je svoj vrhunac doživio kada je Slovenija predložila da se glasa o povjerenju Saveznom izvršnom vijeću – iznosi detalje tih burnih godina dr. Hrvoje Petrić te nastavlja kako je u ožujku 1988. osnovana komisija od 36 članova za reformu gospodarskog sustava. Nju su činili ugledni ekonomisti te predstavnici republika, pokrajina i federacije.
Komisija je u radnom dokumentu koji je u lipnju 1988. uručen Skupštini Jugoslavije predložila uvođenje tržišnog gospodarstva i pluralizma vlasništva.
– Koliko mi je poznato, taj je dokument podržan na partijskoj konferenciji krajem proljeća 1988. Krajem te godine doneseni su amandmani na jugoslavenski Ustav koji su trebali biti osnovni koraci za reformu. Istovremeno se krenulo u pripremu novih zakona koji su trebali biti podloga za gospodarsku reformu. Uz druge probleme, u Jugoslaviji je 1989. inflacija iznosila 1269 posto, što je bilo mnogo više u odnosu na Poljsku (251 posto).
Izbrisana sva štednja
Iako su u početku mjere SIV-a pod vodstvom Ante Markovića pokazale dobar rezultat, zbog složenosti situacije u državi vrlo su se brzo pojavili problemi. Pitanje je i kako bi se neka reformirana konfederalna Jugoslavija pod Markovićevim vodstvom snašla na slobodnom svjetskom tržištu i ne bi li se privremeno zaustavljena kriza nakon kraćeg vremena produbila? Treba imati na umu kako su sve bivše socijalističke države u nekoliko godina nakon 1990. doživjele nagli pad gospodarske aktivnosti i posebno životnog standarda uz istovremeni porast siromaštva, kaže Hrvoje Petrić. Vladimir Gligorov piše da krajem 1990. godine dolazi slom fiksnog tečaja i bankarska kriza. U Jugoslaviji je došlo do napada na banke, ali ne od privatnih štediša, već država, a smrtni udarac cijelom bankarskom sustavu zadala je srbijanska vlada po nalogu Slobodana Miloševića podigavši veliku količinu novca deviznih štediša. Kasnije su u Srbiji inflacijom obezvrijeđene obveze prema dužnicima i praktično izbrisana sva štednja pa je narastao i dug, tamo je proglašen i moratorij na strane dugove.
– Čini se da to treba gledati u kontekstu formiranja ekonomskog nacionalizma koji je bio vezan uz priječenje slobodnih tokova roba i usluga, što je primjerice Srbija napravila za robu iz Slovenije. Srbija je također počela oduzimati imovinu nekih poduzeća koja su sjedišta imala u Sloveniji i Hrvatskoj. No upadom Srbije u monetarni sustav zapravo je razbijen i posljednji element koji je Jugoslaviju čuvao kao ekonomsku uniju. Kada je i Savezno izvršno vijeće predvođeno Antom Markovićem iz Hrvatske izgubilo kontrolu nad najvažnijim čimbenicima zajedničke ekonomske politike, možemo slobodno zaključiti da je u ekonomskom smislu Jugoslavija prestala funkcionirati – zaključuje dr. Hrvoje Petrić.
>> Slobodan Milošević osobno zapovijedio ubojstvo Arkana?
>> Nedostatak deviza i skupa nafta 1982. odveli u bankrot Jugoslaviju
>> Kraj je za Grke opet označila Olimpijada. Kao i prije 100 godina
>> Rekorderi nisu Grci, Španjolci su propali 13, a Nijemci čak 7 puta
>> Grci su prvi put propali, a da još nisu ni bili država
Upadom Srbije u monetarni sustav je i budalama bilo jasno da su Srbi zabili prvi cavao u lijes Jugoslavije.