Vladimir Putin ne može se baš pohvaliti ugledom u svijetu, zbog kršenja ljudskih prava uvode mu se sankcije, ali u povijesti se u Rusiji nikad nije bolje živjelo a Putin na izborima redovito i sigurno pobjeđuje. Zatiranje vladavine prava ustrajno se pripisuje mađarskom premijeru Viktoru Orbanu, no on u svojoj zemlji nema dostojnu političku konkurenciju, a kad se zatomi antiorbanizam, u Europi se zbrajaju gospodarski i drugi uspjesi. Osim što Beograd stalno “nagovaraju” na priznanje Kosova, Europskoj uniji i Americi Vučić nije baš uzoran demokratski vođa, ali je u Srbiji iznimno velik rast BDP-a, a poslije Velike Britanije ima u Europi najveći broj cijepljenih protiv korone. Na osnovi ovih primjera mogli bismo se upitati što je za neku zemlju važnije – demokracija ili životni standard, “vladavina prava” ili gospodarski rast i zdravlje naroda? Ili još konkretnije – po čemu su to Plenković i Hrvatska zahvaljujući članstvu u Europskoj uniji i demokratskom imidžu uspješniji od Srbije koja će se bruxelleske zajednice načekati a na vidiku nema kraja Vučićevu stilu vladanja?
Takozvane demokracije, ili, još bolje, one koje se radije nazivaju liberalnim demokracijama, nametnule su svijetu mit o jednom nepovredivom, svetom, nedodirljivom načinu vođenja zemlje i njezine politike a “samorazumljivo” je tko za tu svetost određuje kriterije. Ne treba mnogo znanja i informacija da bi se vidjelo kako ih određuju iste one moćne zemlje koje diktiraju i gospodarske kriterije – u svoju korist. Tko bi rekao da Francuska, na primjer, nije uzorna demokratska država, ali istoj toj državi četrnaest bivših afričkih kolonija uplaćuje godišnje 500 milijardi dolara “poreza” za infrastrukturu koju im je ostavila i zasluge što su joj bile kolonije!
Di Maio, čelnik najjače talijanske stranke, Pokreta 5 zvijezda, reče preklani kako Francuska snosi najveću odgovornost za migrantski val iz Afrike iz koje ljudi bježe, jer je neke europske zemlje, posebno Francuska, nikada nisu prestale kolonizirati. Tko bi rekao da Njemačka nije uzorna demokratska država, ali ista ta država cijedi milijarde eura iz zemalja u kojima je pokupovala banke, energetske, farmaceutske, telekomunikacijske i druge tvrtke. Tko bi rekao da demokratske europske države ne žele Africi razvoj i društveni napredak, ali iste te države na Crnom kontinentu kupuju izvore vode koju onda stanovništvu skupo prodaju, traže i nalaze plemenite metale za mobitele, zrakoplove, svemirske brodove..., zbog čega svađaju i tjeraju na međusobna klanja plemena u pojedinim zemljama, svoju subvencioniranu hranu relativno jeftino prodaju na afričkim tržištima uništavajući tako afričke seljake koji im cijenom nisu u stanju konkurirati, i tako dalje.
Kad govori o Europskoj uniji, Andrej Plenković se rastapa od demokratske nježnosti, i, naravno, nimalo mu nije problematično što mu moćne europske zemlje iz domovine iznose godišnje milijardske dobiti iz banaka i velikih tvrtki koje su budzašto pokupovale, što nas zahvaljujući uvoznom lobiju koji potiču tjeraju da iz njih uvozimo sve živo, što je, dakle, Hrvatska u Europi komad Afrike. Trebali bismo imati poštovanja prema Mađarskoj, koja se, mnogo bolje od nas, nosi s grabežljivim europskim kapitalom, dok je istodobno Orban u Bruxellesu gotovo omražen političar, jer je svoj. I prema Srbiji koja malo-pomalo pretječe Hrvatsku od koje je neovisnija pa dakle i slobodnija u međunarodnim političkim, trgovinskim i gospodarskim odnosima, i koja ustrajno odbija poslušati naloge Zapada. I prema Rusiji koju je Putin preporodio pa je velika politička, gospodarska, energetska i vojna sila unatoč sankcijama koje joj uvodi tko se sjeti. I da ponovimo, demokracija je gola procedura, ne postoje manje ili više demokratski ljudi, narodi i političari.
Kad se danas u Europi hoće izazvati sućut prema sudbini ruskog disidenta Navaljnog šuti se o bešćutnosti prema afričkoj djeci koja umiru od gladi zbog profita uzornih europskih demokratskih zemalja. Te zemlje nameću predodžbe o demokracijama i vladavini prava u nekim drugim državama kako bi im zaprijetile sankcijama i podredile ih svojim interesima, pa tako treba gledati njihovu propagandu protiv Orbana, Putina i drugih državnika koji im se ne sviđaju.
Kakva je bila kvaliteta života prosječnog stanovnika Libije, Iraka ili Sirije u vrijeme vladavine diktatora, a kakve su danas, nakon što je u njih svoje kandže zabila zapadna "demokracija".