U prvim danima 2010. godine, neposredno nakon objave rezultata predsjedničkih izbora, u hrvatskoj se javnosti osjetilo pravo olakšanje. “Dvotjedna kampanja Milana Bandića za drugi krug izbora vjerojatno je po agresivnosti i polarizaciji biračkog tijela nadmašila sve što smo iskusili u dotadašnjih 20 godina hrvatske demokracije, uključujući i najžešće nacionalističke kampanje HDZ-a u doba Franje Tuđmana, odnosno Sanaderovo ponovno oživljavanje ekstremističke retorike na parlamentarnim izborima 2007. S druge strane, u poraženom taboru nevjerica i razočaranje bili su gotovo opipljivi: poraženi samoproglašeni pučki junak drhtavim je glasom svoj izborni fijasko pripisivao elitama, centrima moći i negativnoj kampanji mržnje, čija je žrtva navodno bio. Deseti siječnja 2010. godine doista je bio značajan datum: hrvatska se demokracija taj dan suočila s dosad najvećim populističkim izazovom”, navodi Nenad Zakošek, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, u svom tekstu “Zauzdani populizam: fenomen Milana Bandića”.
Do kakvih je zaključaka, baveći se “fenomenom Bandić” u vrijeme kada je nakon 10 godina vladanja Zagrebom odlučio iskoračiti u nacionalnu politiku, došao Zakošek? Ustvrdio je da je Bandić artikulirao svojevrsnu populističku instant-ideologiju, čiji su ključni elementi bile njegove poruke, poput “čovjek, a ne stranka”, kojima je naglašavao svoj status neovisnog kandidata premda taj status nikada ne jamči veću odgovornost prema biračima ili pak kvalitetniju vlast, a odjeknula je i njegova poruka usmjerena na mobilizaciju protiv “crvene Hrvatske”.
“Premda je svoju cjelokupnu političku karijeru Bandić najprije gradio u Savezu komunista, a zatim u SDP-u, pokrenuo je pravi križarski rat protiv komunizma i “crvenog jednoumlja” koje, navodno, nameću socijaldemokrati i njihov predsjednički kandidat (Josipović, nap. a.). Intenzitet i sredstva mobilizacije protiv “crvene opasnosti” nadmašile su čak i prijašnje HDZ-ove retoričke kampanje. Uz Bandića su se politički svrstali eksponenti ekstremno desnih političkih stajališta u Hrvatskoj: brojne braniteljske udruge, pojedini predstavnici Katoličke crkve i desni intelektualci. Premda je nominalno umjesto “crvene” nudio “šarenu Hrvatsku”, Bandić je zapravo svojom demagoškom kampanjom duboko polarizirao biračko tijelo i promicao političku netoleranciju”, drži profesor Zakošek. Taj se zaključak nametnuo i u zbilji jer su Bandićevu političku opciju, u konačnici, građani odbacili golemom većinom od oko 550 tisuća glasova, odnosno 26 posto razlike od protukandidata.
Duhovna kapitulacija
“Unatoč prisutnosti nekih elemenata populističke politike u Hrvatskoj od samih početaka demokracije, Bandićeva je predsjednička kandidatura označila sasvim novu dimenziju populizma u hrvatskoj politici na nacionalnoj razini. Hrvatska je dobila nacionalnoga populističkog tribuna, koji se po svojoj ideologiji i političkim sredstvima može usporediti s odgovarajućim pandanima u starim i novim europskim demokracijama”, navodi profesor Zakošek, jedan od rijetkih autora koji se u svom znanstvenom radu posvetio tematici populizma.
No, dok je analitika ove pojave u povojima, sam populizam je u zamahu, sudeći prema učestaloj frekvenciji tog pojma posljednjih godina u hrvatskom javnom prostoru. I doista, Bandićev je poraz sadržavao u sebi i značajan politički kapital: 800 tisuća glasova koje je dobio u Hrvatskoj u drugom krugu izbora. Premda poražen na nacionalnoj razini, njegov je populizam pronašao put do glasača pa mu je osigurao i šesti uzastopni mandat na čelu Zagreba, i pritom širom otvorio vrata populističkom pokretu koji se na političkoj sceni posljednjih godina ponajviše veže uz stranke Živi zid i Most.
Valja podsjetiti da je prof. Mirjana Kasapović još 2010. najvećim populistom u dotadašnjoj hrvatskoj političkoj povijesti smatrala Stjepana Mesića pa ga okarakterizirala kao navodnog “običnog građanina” koji se predstavlja jednim od “nas” iako je jedan od “njih”. Populistom je često nazivan i Željko Kerum, bivši splitski gradonačelnik, koji se često identificirao s narodom snažno koristeći dijalekt i jednostavan vokabular u kampanji. Dragutin Lesar, osnivač i bivši predsjednik Hrvatskih laburista, često je bio označen populistom, kao i Ivan Grubišić, svećenik i bivši zastupnik, zbog snažne antielitističke retorike i pozitivnog referiranja na ljude.
Premda se termin populizam najčešće koristi za diskreditaciju pa i omalovažavanje političkih protivnika, naši sugovornici slažu se da ne mora nužno biti negativan, štoviše, tvrde da je populizam inherentan demokraciji, dakle, od nje nerazdvojan, te da demokratski proces neprestano generira populističke izazove. Profesor političkih znanosti Anđelko Milardović kaže kako se s fenomenom populizma podjednako susrećemo na ljevici i na desnici te da se populizam pojavljuje u različitim društvima, uključujući i hrvatsko, kao reakcija na nefunkcioniranje predstavničke demokracije.
– Mislim da uzroci za pojavu različitih populističkih opcija leže u iznevjerenim obećanjima, dominaciji dviju političkih stranaka, SDP-a i HDZ-a, zatvorenim perspektivama, zastojima u razvoju, iseljavanju, demografskom slomu. Taj se cijeli niz uzroka pojavljuje kao odgovor na promašaje parlamentarne demokracije, a kao glavni akteri priče pojavljuju se Živi zid i Most – kaže profesor Milardović pa podsjeća na knjigu Wernera Mullera “Što je populizam” koja podcrtava dvije strategije populista: kada su u opoziciji i kada su na vlasti.
Ukratko, u opoziciji djeluju antisistemski, kritiziraju oligarhiju i vlast, a kada iziđu iz opozicije onda više ne mogu tako djelovati pa postaju dio vlasti s prepoznatljivim političkim identitetom. Nerijetko postaju i opasni, upozorava prof. Milardović, onda kada promjenom ustava sužavaju politički pluralizam, što je jedno od obilježja populizma, kao i ograničavanje liberalne demokracije, ljudskih prava, prava manjina.
– Svi političari koji se natječu na izborima, pogotovo u vrijeme kampanje, u pravilu govore one sadržaje koje narod želi čuti. Podsjetio bih i na zbirku eseja Viktora Žmegača “Filozof igra nogomet” gdje navodi: kada bi političari u kampanji govorili istinite stvari, za njih nitko ne bi glasao. To je prokletstvo demokracije koja u izbornoj proceduri, u kampanji, ne želi čuti istinu. Građani na izborima vole biti prevareni, jer da ne vole biti prevareni zašto bi to trajalo 25 godina? Zašto netko uživa u varanju pa onda tako prevaren gunđa da ništa ne valja ja ne znam, postoji nešto zaista iracionalno u ljudskoj prirodi. Kada bi političari govorili da se neće povećati produktivnost, da se neće povećati zaposlenost, da neće biti novca za obrazovanje i kulturu, glasači bi rekli: ovaj je totalno otišao kvragu, kapitulirao je duševno i duhovno, goni ga ća, nećemo s njim imati posla. A u drugoj grupi su oni koji govore sve što ljudi žele čuti, poput Kolinde ili Belinde, i cijele te političke klase koja dolazi na vlast tim tehnikama, a ne istinom. Nisu izbori filozofija na kojima se raspravlja o istini – inzistira profesor Milardović no pritom upozorava da se u javnom diskursu previše olako neke pojave proglašavaju populizmom. – To su samo etikete, no kada idete analitički, stvari su dosta komplicirane. Treba vidjeti što je moguće više izjava glavnih aktera kojima se pripisuje populizam, no taj je fenomen doista heterogen – kaže profesor Milardović.
Upravo na tom tragu, fenomen populizma zaintrigirao je i nekoliko posljednjih generacija studenata na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Koncem 2016. objavljen je iznimno zanimljiv diplomski rad Petre Čačije pod nazivom “Populizam Živog zida: analiza retorike Ivana Vilibora Sinčića”, koja se bavi analizom retorike Sinčića kao predsjednika Živog zida, ali i kao trenutačno najočitijeg predstavnika lijevog populizma u Hrvatskoj. Analiza sadržaja njegovih poruka ukazala je “na dominaciju antielitističke retorike, učestalo korištenje ‘praznih izraza’ te izrazito jaku netrpeljivost prema financijskim elitama općenito”.
Rezultati njezina rada pokazali su da se Ivan Vilibor Sinčić populističkom retorikom ne služi samo u svrhu pridobivanja širih masa, što je karakteristično za mnoge mainstream političare za vrijeme izbornih kampanja, već populizam implementira kao ideologiju i svjetonazorski temelj svoje stranke. Korumpirane političke elite i bankarska nadklasa tako su glavni protivnici Živog zida i svih potlačenih i opljačkanih građana koji su takvima postali upravo radi njihove pohlepe. Pritom je provela analizu sadržaja intervjua Ivana Vilibora Sinčića objavljenih na hrvatskim portalima tijekom službene izborne kampanje za šeste predsjedničke izbore, od prosinca 2014. do svibnja 2016. godine.
Svoje birače definira kao one koje gazi sustav, a sve blokirane, osiromašene, pokradene, potlačene, opljačkane ne smatra krivima za stanje u kojem su se našli. A evo što im Sinčić nudi: “Sprečavamo deložacije građana koje banke, korumpirano pravosuđe i država izbacuju na ulicu”; “Banke krivci, a građani žrtve njihove pohlepe”; “Udara se samo po najslabijim slojevima društva”; “Ljudi su prisiljeni zbog borbe za vlastiti život ići u zatvor”; “Građani zbog kredita izloženi hipotekama, visokim valutnim klauzulama, Ovršnom zakonu, izbacivanju na ulicu”, “Obespravljen i osiromašen, hrvatski će čovjek izgubiti”, predstavlja njihova razmišljanja i osjećaje kao netko tko je blizak narodu i zna kako narod diše; “Narodu je dosta ovrha, blokada i deložacija”; “Narod je izgubio povjerenje u sustav i demokraciju”... itd. “Živi zid je u takvoj situaciji preuzeo mesijansku ulogu spasioca naroda koji se jedini bori protiv onoga što nagriza društvo posljednjih 20-ak godina”, zaključila je Petra Čačija, no Živi zid je danas, podsjetimo, treća politička snaga u Hrvatskoj.
Populist i Stjepan Radić
Kao čovjeka koji je od prvoga dana stvarao Most, pitamo političkog analitičara Ivicu Relkovića je li u izvornoj agendi Mosta bilo elemenata populizma? – Sigurno da jest. I kod Stjepana Radića naći ćete elemente populizma. Ne možete kao potpuno nepoznata opcija doći u javnost znanstvenim radovima – kaže Ivica Relković pa dodaje da je populizma u Mostu bilo, kao što ga ima i danas. – No, ima ga u nastupima svih stranaka, u kampanjama, svuda, samo je pitanje je li ono što ćete raditi na tragu onih politika koje ste u kampanji obećali ili toga više nema. U tome je ključno razlikovanje predizbornog PR-ovskog osvajanja prostora od populizma koji je poslijeizborni i koji zaista više nema nikakvo uporište. Netko misli da oporba mora biti isključivo ona koja napada i daje nerealna obećanja, no to onda jest populizam. Oporba mora imati realnije teme negoli čista javljanja za riječ u Saboru. Postoje neki od zastupnika koji znaju sve teme. E, to mi je problematično. Ako se netko javlja za apsolutno sve teme, kao što se javljaju SDP-ovac Gordan Maras i mostovci Miro Bulj i Nikola Grmoja, onda stvarno ne znam poznaju li oni sve teme, a ja mislim da ne poznaju. I mislim da je to samo PR-ovska priča, pri čemu štete onome što stvarno poznaju – kaže Relković.
Potom govori da su neki članovi Živog zida smanjili populizam u svojim nastupima te su se fokusirali na teme. – U HDZ-u ima populističkih političara, ali populizam ondje trenutačno nije prevladavajuća opcija. Štoviše, kod premijera Plenkovića, koji ne obećava brda i doline, prevladava konstantni govor o spuštanju tenzija, normalizaciji. Nažalost, populizma je puno više u vodstvu SDP-a, osobito kod predsjednika Bernardića od kojeg dominantno čujemo aktualne teme bez dubljeg sadržaja. On je dokaz da populizam može biti i neuspješan. I predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je na jednom terenu koji mi je potpuno politički neuravnotežen: velika izborna legitimacija i minimalni operativno-operacijsko-izvršni moment, kojeg praktično nema, ali zato ima nekih hodanja Hrvatskom na rubu populizma – kaže Relković pa dodaje kako populizam može imati pozitivne elemente, ali je za njega dominantno negativan, te je uvijek djelomično i svojevrsni bumerang.
– Premda se Ivan Vrdoljak danas ne želi nazvati populistom niti ga na ljestvici populista možemo smjestiti visoko, definira ga vlastita sintagma koju je uživao izricati. Detalj koji ga je učinio populistom sam je nametnuo: sjetimo se koliko je puta ponovio sintagmu “Titanic vlada” da bi zapravo u tu istu Vladu ušao. Sada je jasno da je tu uzrečicu koristio kao populizam. Na Vrdoljakovu se primjeru najbolje može pokazati da je populizam uvijek opasnost. Taj se populizam njemu osvetio. Želite li testirati populizam, pustite vremenu i vidjet ćete hoće li se nekome vratiti u glavu – zaključuje Relković.
Prokletstvo demokracije je u tome što je moguće da apsolutno svatko može postati saborski zastupnik poput Pernara. On je krunski dokaz da je Hrvatska u banani.