Kod nas se govorilo da se u Sloveniji bolje živi. Kao da si u
Njemačkoj. I ja sam tako mislila. Sestrična je u Sloveniji već bila
udana i povezala me sa sadašnjim mužem. I tako sam došla u Sloveniju,
sjeća se Dušanka vremena kada se iz Biljana Donjih u drugoj polovici
prošlog stoljeća uključila u val iseljavanja dalmatinskih djevojaka iz
Ravnih kotara u Brkine, tada najsiromašniji dio Slovenije, što se
protežu od hrvatsko-slovenske granice prema Ilirskoj Bistrici, Pivki i
Kozini.
Nisu išle za poslom ili zaradom, nego za boljim životom
objašnjava te procese ženske bračne migracije iz zadarskoga zaleđa
autorica demografske studije "Dalmatinske nevjeste" Vilma Malečkar.
Ponekad su po njih dolazili mladoženje, a najčešće njihovi
posrednici iz brkinskih sela. Jedna po jedna, svake godine njih
nekoliko, udavale su se za brkinske mladiće kojima životna sudbina nije
omogućila ženidbu s odabranicom iz svoga ili susjednog sela. Odlazak je
trajao sve do osamostaljivanja Hrvatske i Slovenije. Koliko se
dalmatinskih nevjesta tijekom tridesetak godina tog migracijskog puta u
Brkine preselilo, ne zna se. Neke su se udavale u Sloveniji, neke u
Dalmaciji, ali prema mojim podacima, dalmatinskih je nevjesta oko
stotinu kaže Vilma Malečkar.
Težački život
Oskudan život u Ravnim kotarima, privlačne priče o Sloveniji
nerijetko potkrijepljene očevim mišljenjem "da se u Sloveniji živi
ljepše, tamo nećeš drva nositi na leđima", kako je Danici u
Radašinovcima govorio njezin otac bili su najčešći argumenti za
odlazak u Brkine.
Odlučila sam otići, a bila sam još dijete, imala sam tek dvadeset
godina pripovijeda Danica životnu priču koja se od priča ostalih
dalmatinskih nevjesta gotovo i ne razlikuje.
Po dolasku u Sloveniju njihov se svakodnevni život sveo na radne obveze
i zadaće koje su imale i prije vjenčanja. Te su žene bile mlade, ali su
izgledale stare, bile su tamnije puti, vjerojatno od sunca, odjevene u
svoje nošnje, široke suknje, a kad su došle, imale su dugu kosu,
primjećivali su domaćini Ostrožnog Brda i Pregarja, sela s najviše
dalmatinskih nevjesta. Osim toga, razlikovale su se po jeziku, a
pravoslavke i po vjeri koju su, najčešće zbog djece, ubrzo morale
promijeniti.
Danici je posebno u sjećanju ostala muževa ustrajnost da se što bolje
uključi u život sela. Ostala je rodbina, posebno svekrva, u
sporazumijevanju s nevjestom bila poprilično nemilosrdna. Stana je još
sedam godina nakon vjenčanja živjela zajedno sa svekrvom od koje je
slovenski morala učiti bez ikakvih objašnjenja. "Već ćeš naučiti. Morat
ćeš razumjeti", govorila je svekrva Stani i pritom se sjeća kako je
jednom od nje nešto tražila, ali kako je nije razumjela, Stana se
vratila i rekla: "Majko, nema". Svekrvi se odgovor nije svidio. Uzela
ju je za ruku, odvela u sobu do ormara i iz njega uzela brašno.
"Tvrde i zaostale"
Osim što su ih domaćini nazivali "tvrdim i zaostalim Dalmatinkama",
podređeno su mjesto dalmatinske nevjeste dobile i u podjeli uloga u
kuhinji i kućanstvu. Svekrvi je bila namijenjena kuhača, a snahi motika
i grablje. Radila sam ono što svekrva nije htjela. Prala sam i čistila
kuću. Dakako, ono što je bilo teže raditi. Ona je kuhala, prisjeća se
nevjesta iz Smrja. Kad je nevjesta dobila priliku nešto skuhati, hranu
je trebalo pripraviti "na slovenski način", a rijetke su imale
hrabrosti nešto skuhati "na svoj način".
Te su žene u novim obiteljima imale drukčiji status i zbog toga
jer je vrijedilo mišljenje da dolaze iz manje razvijena područja, iz
Hrvatske, Dalmacije. Dakle, južno od Kupe napominje Vilma
Malečkar i dodaje da se prema njezinim podacima ni jedna dalmatinska
nevjesta nakon dolaska u Brkine nije rastala.
PODJELA POSLA U KUĆANSTVU: SVEKRVI KUHAČA, NEVJESTI MOTIKA I GRABLJE