Predsjednik i vrhovni vojni zapovjednik zna gdje su nam vojnici, premijer malo manje, ali traži da se istraži gdje su. Ministar obrane je u gostima kod američkog kolege pa ga je teško i pitati. A i da zna, vjerojatno bi premijeru ili predsjedniku već rekao. Obitelji, pak, hrvatskih vojnika doznaju gdje su im najbliži tek kad se oni vrate ili obole.
Hrvatska je javnost, dakle porezni obveznici, znala da smo u afganistansku prašinu poslali vojne policajce. I to čak osam puta po šest mjeseci. Momci su zadaću odradili sjajno, dobili pohvale i vratili se kući. Istodobno, nitko ni slova nije pisnuo da nam u talibanskom paklu na jugu Afganistana pod oružjem živote već puna tri mjeseca riskira još dvadeset vojnih specijalaca. Onamo su dakle u borbenu misiju u regiju Panjwai, i u okolicu Kandahara poslani nakon što je njemački parlament odbio pristati da tamo odu njihovi vojnici. Hrvatska se suglasila bez ikakve dvojbe, i tiho.
I ne samo da su ih poslušnički poslali onamo, nego ih niti opremili nisu. Jedini trag da su naši momci u vatrenoj zoni jest nesuvisli lažan demanti da nije bilo sukoba u selu Bokha 12. rujna. A bilo je, kad bi htjeli priznati, i više od sukoba! Našim momcima preostaje jedino da na tanke limove patrolnih džipova, umjesto hrvatske zastave, izvjese pohvalnice dužnosnika. Možda ih one zaštite od talibanskih mina i bombaša samoubojica.
