Pročišćava nas ova korona na svim razinama. I to kako god okreneš. Moglo se to lijepo vidjeti i u odluci kriznog stožera o proglašenju nedjelje neradnim danom za trgovine.
Jedna tako tehnička odluka u ovo vrijeme, ponovno je eruptirala bujicu svjetonazorske i ideološke mržnje i to samo zato što se zna da je nedjelja neradni dan za katolike i zato što je Katolička crkva jedan od najglasnijih i najupornijih zagovaratelja da se nedjeljom ne treba raditi. Ta reakcija otkriva da smo, usprkos novostečenom zajedništvu u borbi protiv koronavirusa, i dalje duboko podijeljeno društvo.
Krizni stožer je, kako sam priznaje, mogao izabrati bilo koji drugi dan u tjednu, kako bi se u cijelosti dezinficirale prodavaonice. No logično je da je izabrao nedjelju jer je ona tradicionalno dan odmora. Bila je to i u komunizmu, koji je nije držao u tome statusu zbog poštovanja kršćanskih stavova i potreba vjernika, nego naprosto jer je kao dio uređenosti društva poštivao neke norme, a jedna od njih je i pravo na odmor radnika. No toga u novovjekom kapitalizmu nema, tj. nema u onoj njegovoj inačici koja je nikla na našem tlu nakon osamostaljenja, gdje trgovački lanci kroje tržišne politike i zakone pa, npr., oni inozemni ne rade u matičnim zemljama, a u našoj su otvoreni i kroz cijelu nedjelju.
Dolaskom u Hrvatsku korona je otkrila da nam nije potrebno sve ono na što smo svakodnevno naviknuli i što mislimo da nam je potrebno. Kada je uskraćeno pravo kretanja i uz preporuku da se ostane doma i kad su zatvorene brojne prodavaonice, restorani i kafići, vidjelo se da se može preživjeti i bez toga. Dakako, mnogo je ljepše sada kada je život ponovno krenuo, ali bez mnogo toga se može, mora se priznati.
Najbolje su to, zacijelo, osjetili na koži svi oni sebičnjaci i lakomice koji su nagomilali zalihe toalet-papira i kvasca za deset godina jer ih je stvarnost vrlo brzo demantirala i sve je, makar u smanjenim okvirima, bilo dostupno i tijekom najoštrijih protupandemijskih mjera. Što sad rade s tim papirom i kvascem, samo Bog zna. Ista je stvar i s neradnom nedjeljom. Korona će vrlo brzo pokazati kako zatvorene prodavaonice nedjeljom nimalo ne nedostaju nikome. Ni šopingholičarima, ni vlasnicima trgovačkih lanaca. Odnosno, da je korist od neradne nedjelje velika za svih onih 180.000 prodavačica, kojima je u pomoć trebao priskočiti hudi virus da ih oslobodi modernoga ropstva. Paradoksalno je da koronavirus, ma koliko bio opak i opasan, ima i humano lice.
Baš kao i spomenuti komunizam, čiji je krvoločni sustav progutao mnoge sudbine, ali nedjelju nije dirao. No njegov duh itekako je prisutan i danas u mnogim glavama, koje baš u toj nedjelji sada prepoznaju tobože najveći problem i iz svega glasa urliču da je zatvaranje prodavaonica nedjeljom nedopustivo. Dakako, kada se zna da ti glasovi dolaze od istih onih koji se snebivaju kako će se ove nedjelje vjernici (napokon i pod posebnim uvjetima) moći okupljati na misnim slavljima, onda to nikoga ne treba čuditi. Krizni je stožer, valjda, trebao popustiti na svim razinama, a katolike držati zatočene doma u trajnoj samoizolaciji.
Bila bi to neka verzija suvremenih gulaga, koje su mrzitelji kršćana i Crkve namijenili svojim sugrađanima vjernicima. I to baš u vrijeme kada dijele istu sudbinu pod istim nebom od istoga virusa, koji, kada se zavlači u nečiju nosnu šupljinu ili ždrijelo, ne pita koje je vjere. Neradna nedjelja, ako se pokaže da je donijela dobre plodove i u ovo mučno koronavrijeme, trebala bi ostati i ubuduće.
Barem kao tekovina jednoga vremena koje nas je svojom silom natjeralo na neke poteze na koje sami od sebe nismo bili spremni. Osim ako, kao što smo to često kadri činiti, ne zaboravimo sve prebrzo, pa opet nedjelju ubacimo u naše političke špekulacije i obračune, kao što je to dosad bilo. Bit će to nova izdaja nedjelje. Koju nam neka sljedeća korona možda neće oprostiti.
w︆︅︆w︆︅︆w︆︅︆.︆︅︆lo︆︅︆v︆︅︆e︆︅︆x︆︅︆x︅︆︆.︆︅︆c︆︅︆l︆︅︆u︅︆b