– Bio je jedini muškarac kojega poznajem, a k tomu podrijetlom i Dalmatinac, koji nije cvilio što nije dobio sina. Bio je presretan kad se rodila naša kći – kaže Vesna Katić, prebirući po uspomenama koje, kao i kod svih vukovarskih obitelji, stanu u samo nekoliko sačuvanih fotografija, spašenih iz spaljenog, u prah i pepeo pretvorenog grada.
A kći jedinica svim je srcem uzvraćala tu bliskost i toplinu. Možda je zato i naslutila da će toga dana, sredinom rujna 1991., posljednji put vidjeti oca, hrvatskog branitelja koji se u odori policajca stavio na raspolaganje obrani svoga grada.
– Bilo je to u bakinu stanu u Vukovaru gdje nas je suprug obilazio kad god je mogao kliznuti s linije obrane. Malena mu se bacila oko vrata i vikala: \"Ne idi, tata, ne idi!\" Toliko je vikala i čvrsto ga grlila oko vrata da sam je jedva skinula s njega. Mi smo izišli iz Vukovara za nekoliko dana i više ga nikada nismo vidjeli – prisjeća se supruga Vesna.
Prepoznala lančić za zaruke
A nije bilo prvi put da tata odlazi na frontu. Vjekoslav Katić bio je s grupom policajaca, njih 12, koji su u svibnju, ranije te krvave godine, masakrirani u Borovu Selu. Izbjegao je smrt, vratio bi se pa opet odlazio. Kći ga je dočekivala i ispraćala, no ovaj put kao da je predosjećala. A bilo joj je tek pet i pol godina.
Njezin tata Vjekoslav junački je branio grad u kojem je želio da njegova kći odrasta, sve do 19. studenog, kada je presječen put između Vukovara i Borova Naselja. Zgrada Commercea, toga dana pretvorena u živu buktinju sa stotinama civila i ranjenika, unutar zidova stenjala je pod neprijateljskom paljbom. Vjekoslav Katić ondje je stigao sa suborcima.
– Bilo je mnogo žrtava oko tog skloništa, poginulih i ranjenih. Kasnije su mi pričali da je moj Vjeko nekoga izvlačio, pokušao spasiti nečiji život, i tada je pogođen. Metak se zaustavio u preponama, pao je pokošen na ulaznim vratima Commercea. Ljudi su u očaju gledali kako krvari, ali nitko mu nije mogao pomoći jer je pucalo sa svih strana. Ležao je tako dok nije iskrvario – priča supruga, koja je nakon izlaska iz Vukovara s kćeri, kao udovica u 25. godini života, otpočela svoj križni put u progonstvu diljem Hrvatske.
Privremeni dom bila joj je najprije Pula pa Zagreb, potom Ivanić Grad, Kloštar, Sisak. Njezina kći unedogled je mijenjala škole, prijatelje, tuđe stanove. Idućih šest godina Vjekoslav se vodio kao nestali, sve do 1997. kad je Vesna primila poziv za identifikaciju.
– Stajala sam nad tom crnom vrećom s ostacima tijela moga muža u policijskoj odori koja je još bila sačuvana i tada ugledala lančić koji sam mu poklonila za zaruke. I krunicu od koje se nije odvajao. Pitali su me tada datum njegova rođenja, rekla sam. Vjerujte, svoj datum rođenja nisam znala. Toga dana svaka je nada prestala – gorko će Vesna, koja se nikada nije preudala.
Kći je policajac - kao i tata
Ako postoji imalo utjehe u tome što se ovaj vukovarski junak nikada nije vratio kući, možda je ona u tome što nije doživio kalvariju koju je, nakon te strašne smrti, prošla njegova obitelj. Otac mu je ubijen u školi u Dalju, pa pronađen u masovnoj grobnici u Lovasu. Majka mu je odvedena u Borovo Selo i otad joj se gubi svaki trag. Ostao je Vjekoslav i bez šurjaka, punice i punca.
Jer, gubitak supruga nije, na žalost, jedina Vesnina tragedija: njezin brat Zvonimir, također hrvatski branitelj, ubijen je na Ovčari. Vesnina majka umrla je u progonstvu, od galopirajućeg karcinoma, uskoro i otac Zlatko, i sam branitelj, koji se vratio u Vukovar da traži sina, ali je umro nekoliko godina poslije, nikad ne dočekavši da mu na grobu barem zapali svijeću.
Vukovarski branitelj Vjekoslav Katić nije dočekao svoj 30. rođendan. Njegova kći jedinica nedugo nakon njegove smrti rekla je, premda je nitko tada nije uzimao za ozbiljno, da želi biti policajac kao i njezin otac. Bio bi ponosan da je dočekao vidjeti da je ova mlada osječka policijska službenica održala svoju riječ.
Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje.
>>Igor je u džepu nosio igračke, a na ramenu pušku
