Posljednji dan kolovoza na prometnicama u Hrvatskoj poginule su četiri osobe, nekoliko dana prije život su u automobilu izgubile dvije petnaestogodišnjakinje, u prometnoj nesreći u Splitu troje je poginulih... Crna je to statistika koja se na našim cestama nastavlja iz godine u godinu, a ovogodišnji je kolovoz najgori u posljednje tri godine. U prvih osam mjeseci ove godine na našim je prometnicama poginulo 199 osoba, 18 manje nego lani u istom razdoblju.
Desetogodišnjim Nacionalnim programom sigurnosti cestovnog prometa predviđeno je da će 2020. na hrvatskim cestama smrtno stradati 213 ljudi, upola manje nego 2010. godine. No, taj cilj teško da će biti i ostvaren, kaže prometni stručnjak, umirovljeni profesor Ivan Dadić.
Zašto nema napretka?
Rezultat nesigurnosti u prometu je rezultat nebrige o razvitku prometnog sustavu u cjelini. Pogotovo je nekvalitetno razvijen cestovni promet, u čiju je prometnu infrastrukturu posljednjih dvadesetak godina najviše ulagano, prvenstveno u autoceste, koje zbog sustava naplate, nedostatka čvorova i slično ne preuzimaju onaj dio prometa koji bi mogle preuzeti. S druge strane, nerazvijen je sustav preskupog javnog gradskog prijevoza pa putnici koriste osobne automobile.
Komplementaran razvitak prometnog sustava je vrlo, vrlo važan za sigurnost prometa. A mi, nažalost, u tom pogledu nismo napravili puno tako da je naš prometni sustav iznimno skup, neracionalan i nesiguran. U odnosu na BDP, imamo puno više prometnih nesreća nego neke druge zemlje.
Što treba mijenjati?
Imamo puno prometnih nesreća koje su vezane za lokacije, za tzv. izrazito opasna mjesta koja ne saniramo. Trebalo bi donijeti zakon po kojem za nesreće ne bi bili krivi samo vozači, kao što je to sada slučaj pa su oni po našim propisima krivi za više od 95 posto nesreća.
Ali naš zakonodavac nije sankcionirao obvezu vođenja brige o sigurnosti u prometu onih koji upravljaju cestovnim prometom, onih koji projektiraju ceste, grade ih i održavaju. Kao vozač sam više puta bio u situaciji da platim prometnu kaznu, vjerojatno i opravdano, ali me nikada kao čovjeka koji se bavi prometom nitko nije ni pitao zašto je nešto napravljeno tako kako jest.
Kako smanjiti nesreće?
Prije petnaestak godina sanirali smo opasna mjesta na kojima je bilo poginulih. Radilo se o izmjeni okoline, tako da vozači prepoznaju opasnost i izbjegnu je. Nakon sanacije je za 90 posto smanjen broj nesreća, a smrtnih slučajeva gotovo da i nije bilo. Za sve prethodne nesreće bili su optuženi vozači, a pokazalo se da nisu oni krivi. Relativno jeftinim mjerama moglo bi se 70-80 posto smanjiti broj nesreća. Ali, nedovoljno radimo. I preblagi smo prema recidivistima u prometu.
Kažnjavanje je vječno prepucavanje između policije i pravosuđa tko je što napravio, a tko nije.
Zakoni su krivi što je tako. Ako vas policija 20 puta uhvati da vozite bez dozvole, a vi i dalje vozite pa 21. put napravite nesreću, za nju bi trebalo biti krivo društvo jer nije poduzelo ništa da takvog čovjeka isključi iz prometa.
Ima nesreća koje nikad nećemo moći spriječiti – poput infarkta u vožnji, ali ostaje puno onih nesreća koje su se dogodile zbog stjecaja nepovoljnih okolnosti, a nismo ništa napravili da se taj stjecaj nepovoljnih okolnosti izbjegne ili bar da jednu okolnost isključimo. Nažalost, ne radimo dovoljno na tome, kao društvo nismo dobro organizirani. Nemamo čak ni agenciju za sigurnost cestovnog prometa.
Ali, iako se ukidaju željezničke linije, imamo Agenciju za sigurnost željezničkog prometa.
Da. A trebala bi biti agencija za sigurnost prometa u cjelini, gdje bi svi oblici prometa bili zastupljeni. Cestovni promet je najveći segment. I tu se vidi koliko je društvo neorganizirano. Imamo autoceste koje ljudi izbjegavaju zbog naplate cestarine.
Kad bismo imali vinjete, ne bi bilo tako. Uvođenjem vinjeta Slovenci su bar 500 milijuna kuna godišnje uštedjeli na sigurnosti prometa jer im je promet na autocesti brz, a kod nas ide na sporedne ceste. Zatim, u gradovima je rigidna semaforska regulacija koja guši promet. I, ponavljam, sustavno ne saniramo opasna mjesta. Neki su projektanti napravili prijedloge sanacije, ali oni nisu dali adekvatne rezultate. A nisu za to odgovarali.
Znate li konkretne primjere?
Ne, to zna policija, to sam baš od njih čuo. Na staroj kaštelanskoj cesti, nakon što je obnovljen asfalt, povećao se broj nesreća jer je brzina postala veća. Znači, nije samo važno obnoviti asfalt. Bilo bi dobro da su sve prometne nesreće dostupne na internetu da se o njima može diskutirati u javnosti.
Kad se u Švedskoj dogodi teška prometna nesreća, eksperti je analiziraju sa svih aspekata. Imamo Nacionalni program koji je više kao tijelo iz samoupravnog socijalizma gdje su zastupnici iz različitih ministarstava i službi, a gdje nemate stručne podloge i analize.
Država bi trebala imati posebnu znanstveno-istraživačku jedinicu koja bi se bavila analizom prometnih nesreća i prijedlozima mjera za Vladu. Ako nema suvislih rezultata, treba kazniti tako da onaj tko je to predložio snosi odgovornost, čak i ministar koji donosi pravilnike i tehničke propise treba snositi odgovornost ako se to ne pokaže učinkovitim i jer nije postupio na adekvatan način i poslušao stručnu javnost.
Norveška u svom nacionalnom programu predviđa da nemaju uopće poginulih na cestama?
Dobro je da je to težnja, svi bi trebali ići prema tome. Ali treba stvarati uvjete da se to dogodi. Mi govorimo da ćemo smanjivati broj poginulih, pa se to ne događa. I nitko ne odgovara. Ne vjerujem da ćemo ostvariti Nacionalni program, a neće se analizirati ni zašto se to nije dogodilo niti će se izvući pouka da se to promijeni. To vam je kao politika za izbore – samo se obećava, a ništa se ne provede.
Za 2015. nisu bila ni potrošena sredstva osigurana Nacionalnim programom. Kako je to moguće?
Mi godinama taj novac ne trošimo, stanje se pogoršava. I nikomu ništa.
Umjesto da ulažemo u sanaciju i prevenciju, ulažemo u troškove liječenja unesrećenih?
Prometne nesreće veliki su trošak za društvo. Hrvatska gubi između 1,5 i 2 posto BDP-a zbog prometnih nesreća. Oko milijun eura godišnje otpada na jednog poginulog u prometu. Pogine li 300 ljudi, to vam je tristo milijuna eura. Kad bismo sustavno investirali barem dio toga, mogli bismo prepoloviti taj broj. Takve bi investicije bile u funkciji povećanja BDP-a na najbolji mogući način. Imamo mnogo prometnih nesreća, stradavaju mladi ljudi, a s druge strane imamo demografsku katastrofu i to nas jedno s drugim vuče u provaliju.
Lani je ukinuta zabrana upravljanja motornim vozilima s više od 80 konjskih snaga za mlade vozače, no poginulo ih je još i više. Ima li takva zabrana uopće smisla, treba li je vratiti?
Nisam siguran. Mlade treba educirati da budu svjesni da njihove sposobnosti nisu neograničene. Mi treniramo vozače propisima, a ne da znaju i prirodne zakone o odnosima vozača i vozila. Nama nedostaje egzaktnih, tehničkih znanja – od vrtića pa do fakulteta.
Problem je što prirodne zakone ne integriramo. Društvena znanost nam može pomoći da uočimo devijantna ponašanja pojedinih mladih ljudi, obično se radi o djeci najimućnijih ljudi jer si oni mogu priuštiti najviše konjskih snaga. Kad smo ušli u recesiju, sigurnost prometa počela se naglo smanjivati. Sad kad izlazimo iz recesije, broj nesreća se povećava.
U javnosti je dojam da policija najviše radi na tome kako pronaći sigurno mjesto na kojem će naplatiti kaznu?
Nažalost, tako je. A za to su često zaslužni rukovoditelji u policiji koji traže da se vozače kažnjava. Za blage prekršaje trebalo bi upozoravati, a ne kažnjavati.
Ali onda neće biti novca od kazna?
Policiju ionako plaćamo iz proračuna. Ne bi smjeli zarađivati. No, oni se i dalje kriju u zasjedama po lijepom vremenu i na pravcu gdje ćete malo brže voziti. To im je prilika da rade vrlo malo, a ispune zadatak. Po kiši ih nećete vidjeti. Srećom, ipak nisu svi takvi. I ja sam nekada davno počeo raditi u prometnoj policiji u Splitu pa imam i policijskog iskustva.
Jeste li i vi kažnjavali vozače?
Ne, nisam se bavio tim poslom. Želio sam se baviti upravo saniranjem opasnih mjesta, da ne bismo stalno optuživali vozače. Imali smo kod starog rodilišta u Splitu jedan grm zbog kojeg je bilo puno nesreća, čak i smrtnih jer bi pješaci iza toga grma izletjeli pod vozilo, a vozač ih ne bi vidio. Za sve te nesreće nisu bili krivi ni vozači ni pješaci, već onaj tko nije vidio da grm smeta.
>> Prometni stručnjak Dadić: Vinjete bolje od transpondera i snimke tablica
Tipična priča; bitno je da forma štima, da se statistika zadovolji, ali stvarno snimiti stanje i zaista otklanjati probleme i prepreke - eto zahtijeva stvarno raditi a mnogima se ne da. Sve po onoj; pa neću ja talasati ili ispravljati krive rijeke