Kad sam za praznike ili na godišnji odmor u svoje selo dolazio prastarim Volkswagenom, izazivao sam ili zluradost ili sućut susjeda. Kad sam “napredovao” do nove Opel corse, ni ona nije izazivala osobitu pozornost, tek mlaki respekt.
No kad sam, u imoćanskom stilu, došao s velikim starim Mercedesom, susjedi i poznati mi prolaznici pomno su ga razgledavali, zanimalo ih je koliko ima konja te druge pojedinosti, a jednom, najradoznalijem, dao sam knjižicu vozila – evo ti pa čitaj.
Tako sam se napokon u svom zavičaju “afirmirao”, što i nije bilo lako kraj tolikih Mercedesa kojima su se zemljaci vraćali iz Njemačke i s njima jurcali po putevima na kojima im je prije nego što su bili otišli u inozemstvo prijevozno sredstvo bilo – magare. Nekad je prijevozno sredstvo bilo i meni, ali, eto, i sam sam uspio sjašiti s magareta i ući u Mercedes.
Sjećam se da je prije šezdesetak godina u selu prvo bio samo jedan fićo pa je domalo kupljen još jedan, te su vlasnici fića višestruko povećali ugled. Mladići koji bi se ohrabrili na dugom križnom putu u procesijama kroz selo nositi raspelo završavali su mjesec dana u zatvoru, s obrazloženjem u presudama da su – ometali promet! Komunisti koji su takve presude zahtijevali i donosili kasnije su sa zavišću i sumnjičavošću gledali Mercedese u kojima su se vraćali gastarbajteri, pa su ih, ako su mogli, koliko-toliko nastojali stići. Te uspomene na automobilsku stvarnost i mitologiju mog kraja iz vremena popriličnog siromaštva potaknuo je napis na jednom portalu s naslovom “Pogledajte što vozi hrvatska ‘elita’! Tajkuni voze automobile da vam pamet stane, neki se žestoko bahate! Estradnjaci često čekaju da im sponzori udijele vozilo”.
Automobil je od početka bio i do danas ostao statusni simbol a skupim mašinama elite su se uvijek ograđivale od puka. I kao i jučer i danas u tome puno ne zaostaju političari, prvaci u ograđivanju od naroda. Jer, i dok se voze autom ne smije ih ništa podsjećati na običan svijet. Automobil im mora kliziti bez šuma i treskanja, a guzice im moraju biti na najfinijim sjedalima. To jest moraju oponašati njihove urede, udobne, prostrane, s najskupljim namještajem, lusterima i zastorima iz inozemstva. Istina, oni se zadovoljavaju “samo” najblistavijim inačicama Mercedesa, Audija, Passata... te ne teže “zvijerima” poput Ferrarija, Jaguara, Bentleya, Porschea... kao bogatuni iz businessa, s estrade, iz sporta... Bit će zato što misle da bi ih to učinilo prizemnim ekshibicionistima kojima je strast nametljivo, agresivno razlikovanje od okoline.
Naravno, i prosječni se ljudi poistovjećuju sa svojim automobilima, ali uglavnom im ne znače puno više od potrebe da ih nekamo prevezu. Stoga, na primjer, mali “Smart” (nekad su to bili fićo, spaček, Renault 4...), koji u svojoj tjesnoći ima dušu, uistinu djeluje kao humana suprotnost nehumanim, udobnim ali bezdušnim vozilima elitista koja ne prevoze ljude nego luksuzom i blještavilom nadoknađuju njihovu moralnu bijedu i asocijalnost. Ipak me pomalo čudi, na primjer, razlika između slike na zagrebačkim ulicama na kojima – a možda mi se tako samo čini – vidim kolone poprilično skupih automobila koje voze manje imućni, i slike koja nam se povremeno nameće iz medija kad pišu o starosti automobila u Hrvatskoj koja je među najvišima u Europi. Pa kao i prijatelji s kojima sam o tome razgovarao pomislim – nismo mi baš takva sirotinja. Osim toga, kao i meni mnogima se čini da u Hrvatskoj auto ima svak i da ga svak može imati.
To zapravo i pojačava želju pripadnika elita da ne budu svak nego posebni i nedodirljivi. Tako automobili pričaju sličnu priču kao i neka druga tehnička sredstva, priču o utrci za ugledom. U početku je i televizor malo tko imao, pa i radio.
Sjećam se da su davno u mojem selu bila samo dva, tri tranzistora, pa su se ispred kuća njihovih vlasnika nedjeljom skupljali deseci navijača Hajduka i Dinama da s aparata koji bi bio na prozoru slušaju prijenose nogometnih utakmica. Isprva su mobitele imali samo Hercegovci, i računala su bila rijetka, no danas tako reći cijeli narod može koristiti te tehničke blagodati. I što god se više sirotinja u mnogočemu izjednačava s imućnima, imućni od nje nastoje pobjeći u najskuplje automobile, vile, na ekskluzivna putovanja, u ekskluzive restorane... U tome vrijedi ona stara – ljudi nisu njihovi vlasnici nego su oni vlasnici ljudi koji im robuju i kojima sve više sužavaju ljudski i moralni komoditet.
Hercegovci imali prvi mobitele i racunala. Zbog toga su sada medju najjacima sto se tice informatike.