"Moja je dionica završena”, kazao je Nigel Farage, predsjednik Stranke nezavisnosti (UKIP) nakon referenduma o britanskoj sudbini u Europskoj uniji. Narod je odlučio da želi izaći iz Unije. Pa što je onda preostalo tom čovjeku, motoru pokreta protiv EU, koji nikada nije bio političar u klasičnom smislu, već više performer i aktivist, nego da i sam izađe iz politike. Jer što bi on dalje i radio kad je nestala glavna i jedina svrha njegova (kvazi)političkog angažmana?
Rođen je u Kentu prije 51 godinu, premda izgledom i strastima više pripada generaciji svog oca koji je – iako je napustio obitelj kad je Nigelu bilo pet godina – ostavio veliki trag na njega. O starijem Farageu, burzovnom mešetaru i živopisnom karakteru od kojega je Nigel naslijedio potrebu za smišljenom ekscentričnošću, provokacijom te običnom bezobraštinom, sin govori s divljenjem. Guy Justus Oscar Farage miješao je posao i užitak te je mlad postao alkoholičar, što je i presudilo njegovu braku s Nigelovom majkom. No očeva odsutnost i idealizacija nepostojećeg oca pokazala se formativnom za Nigela. Završio je srednju školu, i to ne bilo koju – pohađao je prestižni Dulwich College, internat u južnom Londonu. No nakon mature, iako su mu bila otvorena vrata Oxforda, odlučuje odmah poći stopama oca i zaposliti se na londonskoj burzi. Nije imao strpljenja – u njegovoj glavi londonski je City predstavljao ideal. Ta tamo mu je radio otac, govori mlađi Farage, “najbolje odjeven broker na burzi”. Nigel bi se savršeno uklapao u “gospodu iz Cityja prije negoli su tamo pustili barbare 1983. nakon Big Banga (Velikog praska).”
Naziv je to reforme koju je odobrila 1983. premijerka Margaret Thatcher: sastojala se od deregulacije financijskih tržišta, ukidanja minimalne provizije, dok su monitori i telefoni zamijenili nadmetanje licem u lice. Burza postaje društvo s ograničenom odgovornošću, dopušten je rad tvrtkama izvana. Nije trebalo dugo da banke, domaće i posebno strane, preuzmu manje tvrtke, a City i postane ono što je danas, međunarodni grad u Londonu.
Nigel će osjećaj nostalgije pretočiti u priču kako se njegov otac našao u liftu s predsjednikom burze Nicholasom Goodisonom te ga napao zbog reforme riječima: “Uništili ste najbolji klub za gospodu svih vremena”.
Kao i njegov otac, i Nigel voli popiti. Njegova je baza lokalni pub, vrlo engleskog naziva “Juraj i zmaj”. Pubovi u Engleskoj svijet su za sebe, središta društvenog, kulturnog i političkog života. Nigel svoj pub koristi kao testni poligon za svoje ideje. Tako je pub aklamacijom “odlučio” da su, primjerice, homoseksualni brakovi neprihvatljivi. U pubu je jako dobro prošla i ideja o smanjenju poreza. A i kako bi drukčije? Zanimljiv je bio program UKIP-a svih ovih godina. Mnogi su ga nazvali suludim, toliko nevjerojatnim i nerealnim da je smiješan. Uz smanjenje poreza, UKIP ima i druge radikalne politike – poput više novca za policiju, zatvore i vojsku, ali ih je javnost bila svih ovih godina nesvjesna.
Postala ih je svjesna tek prije referenduma, kad su, kao jednu od glavnih teza, predočili plan da će Britanija nakon Brexita tjedno ulagati 350 milijuna funti u svoj zdravstveni sustav (NHS), umjesto da taj novac šalje Europskoj uniji. Britanski NHS slaba je točka “običnih” Britanaca i možda najjača veza s konceptom države solidarnosti i naravno da je Farageovo obećanje odjeknulo. No nakon referenduma, Farage ipak priznaje da taj novac neće u NHS. Takva je, kažu, sudbina i drugih točaka UKIP-ova programa. I zbog toga, ali i zbog stila, konstantno su se vodile rasprave treba li Faragea uzeti za ozbiljno ili je tek puki klaun, maneken “trećeg puta”, koji profitira na nesposobnosti velikih stranaka i skuplja populističke i prosvjedne glasove. No na stranu ekonomija, Europa i imigracija bile su najveći hitovi UKIP-a. Pitanje imigracije uspjeli su pretvoriti u histeriju, predstavljajući je kao pitanje života i smrti, kao najveći problem s kojim se suočava Britanija.
Politiku treba začiniti, kazao je jednom prilikom Farage stojeći ispred postera Adolfa Hitlera koji promovira euro. Farage je majstor šoka i svojim je provokacijama privlačio i javnost i medije. Farage je stalno plesao na oštrici ne dobrog ukusa, već i govora mržnje i poticanja na nasilje, iako se dobro pazio da ga se ne povezuje s neonacistima i ekstremnim desničarima. Prijetnje smrću nisu mu strane, a govori se da se njihov broj nakon referenduma, što je i bio jedan od razloga zašto se povukao iz politike, povećao. Tijekom referendumske kampanje pratili su ga zaštitari koje je plaćao novcem iz Bruxellesa. Apsurdna je to, ali i posve legalna pozicija. No dubiozno je i opasno stvaranje atmosfere nesnošljivosti, u kontekstu čega se može promatrati i nedavno ubojstvo laburističke zastupnice i zagovornice otvorenih granica Jo Cox.
Preživio nalet automobila
Antiimigracijska platforma dobila je podršku i u Farageovu pubu. Takvo testiranje ideja nije Nigelu bila loša ideja – naravno da ima pubova i pubova i da društvo koje redovno pohodi “Jurja i zmaja” nije reprezentativno za cijelu populaciju. Ali se Farage ni nije obraćao cijeloj populaciji. I u Hrvatskoj su se mnogi političari opekli kad su u kampanjama pokušali nemušto širiti svoj program, mijenjati retoriku i slati poruke ne prema neodlučnima, već prema biračima suprotne opcije. Farage je znao gdje treba udariti – uostalom, to su pokazali i rezultati referenduma: nešto stariji birači s ruralnih područja. I muškarci. Govorilo se da je UKIP stranka za muškarce u krizi srednjih godina, što je Faragea nerviralo. Taj njegov antipolitički imidž – pušenje, piće i seksualne eskapade – nije imao ništa s njegovim godinama, već sa stavom u glavi. Njegove strasti su zaista staroengleske: uz pubove, obožava kriket. Obožava i lov na zečeve. Nije riječ o “običnom” lovu, već o utrci pasa u kojoj zec služi kao mamac, a zabranjen je 2004.
Najjači njegov adut pri čestim optužbama za ksenofobiju bio je taj da mu je druga supruga Kristen Mehr Njemica
Zabrane i uvođenje pravila iz Bruxellesa antagonizirale su Nigela. Usprkos tomu što je bio i više nego uspješan u “rovovskom ratu na burzi” te zarađivao više nego solidno, od početka devedesetih preplavljuje ga misao da europski projekt guta engleski način života. Konkretan poticaj djelovanju bilo je britansko razmatranje uvođenja onoga što Farage naziva “ludosti europskog monetarnog sustava”. U ožujku 1979. osmišljen je EMS – sustav fiksiranih deviznih tečajeva koji bi se prilagođavali tržišnim kriterijima. Euro je bio jako blizu i kad je Britanija 1990. ušla u EMS, Farage je poludio. Tada postaje radikalan protivnik europskih integracija. Farage je dobrano izgledom i provenijencijom odskakao od osnivača UKIP-a. Prvo, bio je mlad. Ostali stranački kolege, sam je rekao, sjećali su se kad je s Kontinenta dolazila prava opasnost, u obliku njemačkih aviona. Nije se nimalo klonio Europe – poslovne veze imao je s agencijom u Milanu, a i radio je za dvije francuske kompanije.
No najjači adut pri optužbama za ksenofobiju bio je taj da mu je supruga Njemica. Kristen Mehr također dolazi iz brokerskih krugova, a kad je Nigel otišao u Europski parlament, zaposlio ju je kao svoju asistenticu. Druga mu je to supruga, nakon Irkinje Gráinne Hayes koja ga je kao medicinska sestra njegovala nakon što je jedva preživio nalet automobila 1985. kad se, dobrano natopljen irskim viskijem i engleskim pivom, vraćao s rasprave o odnosima Engleske i Irske u jednom pubu. Tek nakon što se oporavio, dijagnosticiran mu je karcinom testisa. Oporavio se, zahvalio evoluciji na tome što ima još jedan, zdravi, te postao otac dvojici sinova. S drugom suprugom, Kristin Mehr, ima dvije kćeri. Njemica se rijetko pojavljuje u javnosti, ali je Nigel često spominje. Poglavito kad ima problema sa ženama. Nakon što je Letonka Liga tabloidima ispričala detalje njihove jednonoćne veze te pohvalila njegovu seksualnu izdržljivost kazavši da su općili sedam puta prije nego što je zaspao te hrkao kao konj, Farage je skromno priznao da je točan sam dio o hrkanju, ali da je sad nagrabusio kod žene. Vjerojatno je lakše podnio pad malog zrakoplova kojim je išao na predizborni skup 2010. nego torturu kod kuće. Preživjeli su tu epizodu, ali i još nekoliko sličnih, kad je Kristen sama intervenirala i osiguranju naređivala da se fizički obračuna sa ženama s kojima je Nigel nešto mutio. No obitelj Farage ima i drugih problema – govore kako mu djeci, pogotovo kćerima koje su još u školi, nije lako jer im je on otac.
Gostovanja u Zagrebu
Farage naglo postaje popularan diljem Europe kad UKIP ulazi u Europski parlament 1999. Bio je to kulturni šok – donijeli su zastave, prosvjede i performanse, poput lijesa s natpisom EU, u inače sterilan prostor. Donijeli su i vrijeđanje – već je legendarna uvreda koju je Farage sasuo u lice Hermanu van Rompuyu, Belgijcu koji piše haiku i koji je bio predsjednik Europskog vijeća. Farage je svog sunarodnjaka po porijeklu, jer navodno i on potječe negdje iz Belgije, za koju inače nema lijepih riječi, nazvao ispranom krpom. No, istini za volju, povukao je Farage i pozitivne poteze. Istjerao je načistac dubiozno ljetovanje predsjednika komisije Josea Manuela Barrosa na jahti svog prijatelja, grčkog bogataša Spire Latsisa, no većina UKIP-ovih aktivnosti bila je destruktivna, samo s jednim ciljem. Srušiti EU. Izvan te agende nije hilo ničega. Tako je od 2011. počeo pohoditi i Hrvatsku upozoravajući na opasnost EU, a na jednoj se tribini u Zagrebu sukobio s tadašnjim državnim tajnikom u MVP-u Andrejem Plenkovićem, i to oko EU zastava. “Sukob” je nastavljen i u klupama Europskog parlamenta i bio je to prvi okršaj nekog hrvatskog europarlamentarca.
Farage je grmio: “Vaš imperij se upravo proširio! Imate Hrvatsku! Zabili ste zastavu na hrvatsko tlo, ne zato što ste imali veliku potporu javnosti za to. Zemlja koja se 800 godina borila za neovisnost, nakon 20 godina ju je predala ovim ljudima ispred nas!”. Plenković mu je odvratio da se drži svog otoka Isle of Man, porezne oaze u koju je navodno sakrio novac. Tri godine kasnije, i Farage i Plenković u isto vrijeme odlaze iz Bruxellesa. Barem jednom nogom. Plenković počinje političku karijeru, a Farage je završava. Osim ako ne odluči drugim državama “pomoći” da izađu iz EU.
