Nema toga tko nije kao dijete noću na zidiću u kvartu s prijateljima razmjenjivao „strašne priče“. Te su priče, zavodljive, izmišljene i sablasne, definirale status svakoga u družini. Bolja priča – veća faca.
Ta dječja umjetnost „pričanja priča“, kako tvrdi Christian Salmon, postala je jedno od najmoćnijih oružja našeg vremena. U svojoj knjizi „Storytelling: Bewitching the Modern Mind“ Salmon pokazuje kako iza svakog uspješnog proizvoda, komercijalnog ili političkog, danas stoji uspješan narativ, odnosno „dobra priča“.
Priče počivaju na nekim zajedničkim uvjerenjima kojima se potiče lojalnost ideji ili proizvodu, a konačni je cilj stvaranje kolektivnih mitova i manipuliranje emocijama. Narativi su danas postali toliko moćni da se tvrtke poput McDonald’sa, Nikea ili Applea često nazivaju „pričopričalačkim organizacijama“, što znači da je fraza „prodavati priču“ potpuno promijenila značenje – od luzerske etikete za besadržajnost postala je poslovna filozofija broj jedan.
Priče su, naravno, i vrlo koristan alat uokvirivanja poruka koje se onda lakše i učinkovitije probijaju do javnosti. Osim toga, one ljudima olakšavaju snalaženje u složenom okruženju pretrpanom informacijama. Problem je, međutim, kad one postanu opasan instrument usmjeravanja javnog mnijenja, ili još gore, kada postaju zamjena za činjenice i racionalne argumente.
Salmon ističe kako su političke kampanje danas postale performans u kojem je dobra priča jača i važnija od bilo kakvog programa. U javnom prostoru koji je zasićen zabavom i informacijama, političari koji žele doprijeti do publike moraju imati priču.
Jedan od najsnažnijih političkih narative današnjice je svakako onaj populistički s poznatim zlikovcima i junacima. Na strani zla su korumpirani i pokvareni političari, a na strani dobra autentični superheroji koji spašavaju narod od perverznih elita, vraćaju domovini „staru slavu“ i žele je ponovno „učiniti velikom“.
Jeftini senzacionalizam
U tom narativu važnu ulogu imaju opaki autsajderi koji predstavljaju konstantnu prijetnju domicilnom narodu. U novijim ostvarenjima ta uloga dodjeljuje se migrantima, manjinama ili pak mastodontskim birokratskim sustavima, poput Europske unije, iz čijih ralja superheroj nastoji iščupati svoj napaćeni narod.
John Precht, scenarist i profesor naracije na Medijskom sveučilištu u Stuttgartu kaže da kod pisanja filmskih scenarija danas vrlo često vrijedi tzv. pravilo KISS, Keep It Simple and Stupid, ili u prijevodu, neka bude kratko i glupo. Populistički narativi počivaju upravo na tom načelu jednostavnih radnji, likova i jezika koje svatko može razumjeti i uglavnom se temelje na dva osjećaja – nostalgiji i strahu od nepoznatog. Pojednostavljivanje je ovdje ključan mehanizam privlačenja čiji se korijeni, kako tvrdi Precht, barem djelomično mogu objasniti povijesnim obiteljskim strukturama i idejom kako će „otac sve riješiti“ i ništa više ne treba pitati.
Prototipovi takvog narativa nesumnjivo su Brexit i Donald Trump. Zagovornici izlaska Velike Britanije iz Europske unije vodili su kampanju pod sloganom „Preuzmimo kontrolu!“ temeljeći svoju komunikaciju na strahu od imigranata i panici, nerijetko temeljenoj na dezinformacijama i lažima, o pogubnom utjecaju Europske unije na Veliku Britaniju. U njihovoj priči Britanija je žrtva vampirskog isisavanja novca koja strahuje od milijunske najezde imigranata i koju samo referendum dijeli od povratka na stare (imperijalne) staze.
U ludilu nakon referenduma i iščekivanju konačnog raspleta, Nigel Farage, vođa stranke Brexit i jedan od kreatora ideje izlaska iz Europske unije, vješto inzistira na narativu „izdaje“ – pokvarene elite ne žele poštovati volju izmučenog britanskog naroda i provesti Brexit. Novi britanski premijer Boris Johnson u svom se inauguracijskom govoru ovoga tjedna također držao istog provjerenog narativa i kazao da će „osloboditi Britaniju od Europske unije“ te da će od „Britanije napraviti najbolje mjesto na Zemlji“.
Narativ Donalda Trumpa još je pravocrtniji. Oživljavanjem Reaganova slogana iz 1980. „Make America Great Again“, Trump je svojim biračima poručio da će navodno posrnulu Ameriku vratiti na put ponosa i slave i pritom se obračunati s trulim i korumpiranim političarima, kao što je Hillary Clinton.
Taj diskurs obračuna s neistomišljenicima i obraćanja isključivo vlastitoj biračkoj bazi zadržao je tijekom cijelog mandata. Zanimljivo je da je velik broj populističkih superheroja, koji izvrsno upravljaju svojim narativima, javnu karijeru započeo u svijetu šoubiznisa, odnosno da su u svijet politike zakoračili iz svijeta zabave. Upravo taj zabavljački pedigre daje im posebnu dozu atraktivnost i energiju u nastupima. Primjerice, Trump se, osim u poznatom reality showu “Pripravnik”, pojavio u filmovima “Zoolander” i “Sam u kući 2”, zatim u seriji “Seks i grad” te u reklami za američki lanac Pizza Hut.
Mnogi autori tvrde da Donald Trump zapravo nikad i nije izašao iz diskursa zabavnih formata u kojima je stasao. Primjerice, Emily Nussbaum iz New Yorkera piše kako Trump ima nastup brutalnog komičara koji svojim uvredama publiku baca u delirij. Npr. povici „Zatvorimo je!“, za Hillary Clinton i „Izgradit ćemo zid!“ bili su omiljena mantra na njegovim skupovima tijekom kampanje 2016., a skandiranje „Pošalji je nazad!“, upućeno kongresnici Ilhan Omar od kojeg se ogradio i sam Trump, diglo je na noge sve američke medije.
Drugim riječima, Trump govori ono što bi mnogi htjeli reći, ali se ne usude. Još više autora vezuje Trumpa uz reality TV. Oni smatraju da je Trump bio i ostao reality zvijezda i da se ponaša potpuno u skladu sa standardima tog žanra – neprestano šokira, nepredvidiv je i potpuno politički nekorektan – što mu diže gledanost!
Najbolji opis Trumpa u tom kontekstu dao je autor razvikane knjige „Vatra i bijes“ Martin Wolff koji je rekao da je Trump „izmišljeni lik iz stvarnog života, nešto kao hrvač Hulk Hogan“. Njegov jezik pritom je, kako piše Brian Ott, savršeno jednostavan, impulzivan i nepristojan što ga čini autentičnim i time još privlačnijim njegovim biračima koji se mogu s njime lako poistovjetiti.
Vezu između zabavnih sadržaja i populizma potvrdili su i istraživači s nekoliko sveučilišta u Italiji i Velikoj Britaniji koji su pokazali da su birači koji redovno prate kanale u vlasništvu Berlusconijeva Mediaseta skloniji glasati za populističke opcije i to zato što su ih senzacionalistički i „jeftini“ sadržaji koji se emitiraju na tim kanalima učinili prijemčivijima za populističke poruke. Time je izravno potvrđena veza između medijskog diskursa i podrške populističkim akterima, što bi trebalo biti upozorenje svim medijskim sustavima u kojima dominira tabloidni, populistički diskurs, kakav je i hrvatski.
No ipak, najočitiji aktualni primjer ispreplitanja medijskih sadržaja i političke stvarnosti je izbor glumca i producenta Volodimira Zelenskog za predsjednika Ukrajine. Njegov ključni i jedini politički kapital u trenutku izbora bio je njegov status megapopularne zabavljačke zvijezde i uloga predsjednika u televizijskoj seriji “Sluga naroda”.
Što nam sve to govori? Kao prvo, opčinjenost pričama u suvremenoj informacijskoj galaksiji zamaglila je ionako sve tanju granicu između fikcije i stvarnosti. Populisti, od kojih su mnogi stasali u sferi zabave, koriste svoj celebrity kapital iz svijeta šoubiznisa kako bi regrutirali političke fanove.
Birači željni buntovnika
Razočarani mainstream politikom, birači željno dočekuju živopisne buntovnike i televizijske heroje te s oduševljenjem usvajaju njihove jednostavne i često nerealne, radikalne i opasne narative. Kao drugo, populistički akteri, i to posebno desni, pokazali su apsolutnu superiornost u pričanju priča u odnosu na mainstream političare. Njihove priče pritom su savršeno u skladu s dominantnim fikcijskim narativima u kojima caruju jednostavne dihotomije (heroji – zlikovci, mi – oni) i jednostavna rješenja.
Na kraju, mainstream politika, i lijeva i desna, izgubila je svoj narativ, što je u eri pričopričanja recept za potpuno katastrofu. Želite li vidjeti kamo bi nas to u bližoj budućnosti moglo odvesti, pogledajte briljantnu britansku seriju “Godine i godine”. I molite Boga da je stvarnost još uvijek dovoljno daleko od fikcije.
