Banovina ili Banija, pitate me sad? Ne smin kazat, jer moga bi srušit državu! Ovih dana stječe se dojam da je to majka svih pitanja, važno barem toliko kao ono jesu li vlada i stožer zakasnili u organiziranju pomoći. Prvo da odgovorim na ovo drugo: naravno da su zakasnili, jer poslovično troma država nije mogla imati nikakve šanse biti brža od tisuća kuhara i drugih volontera koje je zbog "lockdowna" ostavila besposlenih ruku. Naravno da su svi u prvom redu htjeli pomoći, ali pitanje je bi li to mogli tako hitro da su morali biti na svojim radnim mjestima.
A sad na početak. Mnogi su već rekli i nije se teško složiti: Banovina i Banija hrvatski su izrazi. Mogu samo dometnuti da Banovini u jezičnom smislu standardnijem obliku dajem prednost dok kolokvijalno nemam ništa protiv Banije. Bez obzira što bi neki danas htjeli, obje riječi svjedoče hrvatstvo i čuvaju sjećanje na Bansku krajinu, odnosno vrijeme u kojem je ovo područje vojne granice potpalo pod izravnu upravu hrvatskog bana u Zagrebu. Srbi svakako nisu imali svoje banove sve dok ih nije uveo kralj Aleksandar!
Bilo bi, naravno, mnogo pametnije energiju usmjeriti na sudbine ljudi koji danas ovdje žive te na rekonstrukciju najmanje desetak tisuća teško oštećenih kuća. No, opet se ovih dana više govori o jednoj jedinoj kući - onoj na Baniji, skužajte Banovini, u kojoj živi obitelj sisačkog župana.
Znam da se mnogima neće biti lako javno složiti sa mnom, ali, eto, priznajem, u mojim očima župan Žinić ne nosi baš nikakvu moralnu, kaznenu ni političku krivnju samim time što četvrt stoljeća živi u kući koju je država jednom davno otkupila od iseljenih Srba. Takvih je na oslobođenim područjima na tisuće nekadašnjih branitelja i bilo bi beskrajno licemjerno od mene javno danas ispirati vlastitu savjest ili signalizirati vrline na račun onih u čijoj koži nisam bio, onih koji su se u to vrijeme hrabro vraćali pokušavajući ponovno oživjeti opustošene dijelove Hrvatske. Ja osobno, stjecajem okolnosti, nisam se vratio na djedovinu, iako sam imao vlastitu obiteljsku kuću na oslobođenom području. Oni koji su ostali i dobili pomoć države – time nisu dobili nikakav privilegij.
Naravno, moralni problem svakako jest ako se netko na silu uselio u tuđe i na taj način onemogućio nekom povratak. No, koliko god bilo teško i ponižavajuće, svi oni koji su si mogli priuštiti biti uporni dobili su natrag svoje kuće. Jesu li izbjegli Srbi koji su uzeli novac od države to napravili samo zato što se u svoju kuću nisu mogli vratiti? Čini mi se da nismo dobili univerzalan odgovor na to pitanje. Ostaje činjenica da je obitelj Paspalj izbjegla u Novi Sad još prije Oluje te da se za svoju kuću u koju se na temelju ondašnjeg zakona uselio Žinić itekako cjenjkala i od hrvatske države primila respektabilnih 80 tisuća maraka. Ne zvuči kao otimačina. I prije potresa dvojbeno bi li za ijednu obiteljsku kuću u Glini netko na tržištu platio iti polovicu te svote!
Hodajući dugo ovih dana ulicama porušene Gline i Petrinje samo sam potvrdio tužne subjektivne dojmove otprije potresa: lavovski udio onih totalno uništenih kuća odavno su zaboravili i Bog i ljudi, u njima nitko nije stanovao, možda tek povremeno obilazio, tužne, oronule i napuštene već četvrt stoljeća. U njih se nitko nije vratio, ni Srbi ni Hrvati, nitko u njih nije na silu uselio, za njih nitko ništa nije tražio niti nudio, APN ih nije otkupio i nije ih obnovila nijedna od građevinskih kompanija koje smo ovih dana apriori kolektivno pribili na javni stup srama!
To su činjenice na koje smo sve do potresa isto tako kolektivno žmirili: Banovina il' Banija – posve jednako su zaboravljene. I ova solidarnost kojom smo se ovih dana iskazali još nas ne iskupljuje. Ne vidim, dakle, razloga da samo zbog toga Žinić kao primjer bude obješen na prvu banderu. A kao usput da hrvatskoj državi presudimo za protjerivanje Srba.
Nema dvojbe, ima uništenih i teško oštećenih među kućama koje smo na zajednički trošak gradili i obnavljali prije dvadesetak godina, ali njih je daleko manje no što su slutile prve huškačke glasine. Prve procjene govore o dvoznamenkastom broju takvih kuća među tisućama obnovljenih. I među tisućama uništenih. Bez dokaza unaprijed pripisivati Žiniću odgovornost za pojedine kuće koje su pale u potresu za koji uopće nisu bile projektirane, doista je smjelo. Možda bi i Krnjo ove godine mogao izgorjeti u liku Ive Žinića!
Mnogi kojima su sad srušene kuće u njih su uselili na posve isti način kao on. A prije toga su im u ratu uništene kuće negdje na Banovini ili u Bosni. Treba li njima sad biti uskraćena solidarnost? Ili je onda kao i danas njihov ostanak na Banovini bio prvorazredni hrvatski demografski, geopolitički i gospodarski interes?
Žiniću ne zamjeram posebno niti što je netočno upisao da mu je država već darovala kuću. Jer, dugo je imao opravdanih razloga vjerovati da će se to na koncu ipak dogoditi. Ta, grijeh je valjda prije svega kad skrivaš imovinu!
Više zamjeram državi što mu tu kuću nije davno darovala, ili ga iz nje istjerala ako je mislila da na nju ne bi trebao imati pravo. Žinić nije kriv niti zato što je krivnjom države nestala pravna osnova za plaćanje ionako simbolične stanarine.
Ako nešto osobno zamjeram Žiniću, to je što sam previše puta morao slušati njegove strahotne demagoške govore, domoljubne budnice bez ikakve prave sadržine. Koliko se samo zaklinjao u rafineriju, da bi na koncu nepogrešivim instinktom okrenuo ploču istog trenutka čim je to napravio i Plenković. A zatim se umjesto rafinerije počeo zaklinjati u centar za svemirsku tehnologiju koji će Sisak dobiti, valjda kao zamjenu.
Žiniću ću itekako zamjeriti i smatrati da mora istog trena dati ostavku kad ili ako se stvarno dokaže da je za to vrijeme prikrivao vlasništvo ili nedvojben posjed nad drugim useljivim nekretninama. A za to postoji itekako opravdana sumnja! To bi trebalo biti jedino pitanje na kojem Žinić konačno ustaje ili pada!
Nevjerojatno je kako nakon svih onih palih ministara u vladi nisu čuli tada glasnu poruku. Plenković se čak usuđuje reći da on kao premijer nema vremena za provjere imovinskih kartica! Naravno da nitko ne očekuje da on to osobno radi, ali za vlastito dobro sve svoje dužnosnike stranka je davno trebala nemilice prorešetati. Karticu po karticu! Kokošinjac po kokošinjac. Kućicu po kućicu!
Da, i prečesto se damo upregnuti u hajke koje pokreću igrači iz sjene, no ovdje nema dvojbe: novinari imaju ne samo pravo nego i dužnost to pitati, a Žinić nema nikakvo pravo braniti se šutnjom. Plenković pak ima još manje prava na protunapad na novinare. Pa čak niti na one iz oporbe koji "zaboravljaju" da je HDZ-ovac Žinić postao župan prije svega zato što je SDP-ovka Marina Lovrić Merzel završila u zatvoru.
Rekao bih da su neke činjenice jasnije. Župan je naslijedio neke nekretnine. To se desilo. Župan se uselio u novi stan na Borovju. Pitanje je kako, a izgleda da je kao zadnji provalnik provalio i sada tvrdi da je to u ratu dobio od države? Kako je shvatio da može? I da ne treba iseliti ako je dobio od države na korištenje i cijelu veliku kuću s okućnicom , gospodarskim zgradama i garažama obitelji Paspalj a sada u državnom fondu. Jednu obiteljsku kuću mu je država obnovila, za ostale nisu još izašli podaci. No dobro, njegove obiteljske nekretnine i darivanja svojoj obitelji državnih nekretnina neka istražuju državni organi koji nisu u stanju razriješiti niti tako očite interese političara. A što se obnove tiče u vrijeme obnove vrijedili su građevinski propisi u kojima je Petrinja i područje oko nje bilo u zoni 8 Mercalli Cancani Siebergove ljestvice rušilačkog djelovanja potresa. Za bilo kakve radove u takvoj zoni trebalo je bez obzira tko izvodi radove i tko je vlasnik objekta imati ojačale zidove koji mogu izdržati tih 8 stupnjeva rušenja. U tome području su vršeni radovi na sanaciji i izgradnji državnih objekata. Danas samo brojimo škole koje su neupotrebljive a interneta nema a razloge se valjda zna zašto nema interneta, struje, cesta, vodovoda, kanalizacije ... Kao odgovorna osoba za nadzor teško se ogriješio o hrvatsku državu i građane. Nema izgovora da su građani sami sve to obnavljali kada su državne škole propale nakon obnove u zoni 8 rušilačkog djelovanja potresa.