Ako su nas afere s imovinskim karticama dužnosnika ičemu naučile, onda su nas naučile razlogu zašto u Hrvatskoj nema političke volje za uvođenje poreza na imovinu. Drugim riječima, jasno je da je najvažniji lobi koji će se protiviti uvođenju takvog poreza ni manje ni više nego politička elita države.
Također, sudeći po sadržaju jednog dijela tih kartica, jasno je da Hrvatskoj ne treba porez na imovinu, nego porez na imovinsko bogatstvo gdje predmet oporezivanja ne bi bile nekretnine u kojima građani žive ili ljetuju, već sav višak imovine koji građani posjeduju povrh spomenutog nekretninskog cenzusa. Taj porez je, bez obzira na demografske (ne)prilike, i dalje potreban kako bi se stabiliziralo nekretninsko tržište, odnosno kako bi se trajno spustile cijene nekretnina i najma.
Te cijene su, naime, znatno više od onih koje bi se u Hrvatskoj očekivale s obzirom na dohodak koji naši građani ostvaruju upravo zato što postoji snažna potražnja za kupnjom nekretnina koja nema za cilj zadovoljiti stambene potrebe, već služi isključivo za akumuliranje bogatstva u onom imovinskom obliku koji nije porezno opterećen i koji još povrh toga omogućuje stvaranje dodatnih prihoda. Takva potražnja za nekretninama u svrhu akumuliranja bogatstva povećava cijene nekretnina i smanjuje njihovu priuštivost za siromašnije slojeve društva.
Takav porez, međutim, treba upariti sa smanjenjem poreznog opterećenja rada kako bi se ispravila trenutačna porezna struktura jako nagnuta prema radu, a uvesti se može tek kada se za njega stvore administrativne pretpostavke. Iako su u zadnjih nekoliko godina napravljeni značajni iskoraci kada je u pitanju stvaranje administrativnih pretpostavki za uvođenje poreza, trenutačno za takav porez i dalje nismo potpuno spremni.
političke elite sigurno ne bi imale problema s plaćanjem poreza na nekretnine, imali bi ih tek građani koji su u socijalizmu i uvjetima ozbiljne inflacije ulagali u za današnje vile skorojevića i skorosteka mahom skromne vikendice, kleti i kućice, građene vikendima i praznicima uz pomoć rodbine i prijatelja. da sad ne spominjem svojedobne 'društvene stanove' čiju su gradnju zaposleni sami financirali izdvajanjem iz osobnih dohodaka putem tadašnjih siz-ova (samoupravnih interesnih zajednica), a potom - kad smo uplovili u prilično turbulentne i do danas ne baš transparentne 'privatizacijske' vode - bili prisiljeni ponovno otkupljivati. tako da bi se nekretninski porez slobodno mogao nazvati haračem, bez obzira na to što je skriven nekakvim tobožnjim 'uskađivanjem' s ostalim članicama eu-a, čak i onima koje su se (dugo) razvijale u totalno drugačijem kontekstu i po bitno drugačijim 'pravilima'!