Podrška obitelji, zdrav i funkcionalan odnos među ukućanima bitan je za razvoj svake mlade osobe. Ako te podrške nema, posljedice za mladu osobu mogu biti vrlo teške. Kada se u priču umiješa i sustav koji pojedinca često promatra samo kao brojku na papiru, osoba se često nađe u bezizlaznoj situaciji, na dnu, doslovno na cesti pokraj kontejnera.
Takva je i priča Kristine iz Karlovca, koja je prije nekog vremena došla u Centar za beskućnike koji u Karlovcu vodi Udruga Milosrđe. Tek je tu, od dotad nepoznatih ljudi, dobila podršku i potporu koja joj je tijekom života uglavnom nedostajala.
– Živjela sam s bratom od 18. godine. Jedno je vrijeme to funkcioniralo, ali kako je vrijeme prolazilo, nesuglasice među nama bile su sve češće. Nismo se više slagali i on je rekao da ne želi da više živim s njim. Izbacio me i ostala sam sama, na ulici. Dva sam dana spavala pokraj kontejnera. Našao me poznanik i dovezao ovdje u Centar – kaže nam 23-godišnja Kristina.
I tek tada dobila je podršku koju nikad nije imala, tek tada dobila je informacije o tome kako si može pomoći, što napraviti da bi je sustav uočio i dao joj potporu.
– Do 18. godine živjela sam s ocem i pomajkom, majka mi je još prije preminula. Završila sam osam razreda osnovne škole i krenula dalje u školu za servirku. Htjela sam to završiti, da mogu raditi, stati na svoje noge, ali pomajka nije bila za to da se školujem. Morala sam napustiti školu, preselila sam se s k bratu i onda završila na cesti. Nisam mogla ni braći ni sestrama, one su udane, oni oženjeni i žive svoj život kako najbolje znaju. Ja se nisam uklapala. Nikada nisam nigdje radila, nikada nisam imala nikakva primanja, niti sam znala imam li pravo na išta ili kako se izvući iz životne situacije u koju sam upala. Tek kada sam došla u Centar za beskućnike pomogli su mi voditelji Centra Petar i Ivanka. Napravila sam osobnu iskaznicu, ni to nisam imala, a upisali su me i u školu pa sada nastavljam sa školovanjem za servirku. Imam njihovu podršku i potporu, svi se trude pomoći mi, savjetovati me kako i što dalje. Nikada mi nitko nije toliko pomagao i zato se tek ovdje osjećam dobro, svi su ovdje dobri i jako fini ljudi – kaže nam sugovornica.
Ivanka Grdić iz Udruge Milosrđe objasnila nam je da Kristina, s obzirom na to da nije imala osobnu iskaznicu, nije mogla ni biti u sustavu Centra za socijalnu skrb i dobivati zajamčenu minimalnu naknadu.
– Prijavili smo joj prebivalište na adresu Centra za beskućnike, sada ima sve dokumente, prijavljena je na Zavod za zapošljavanje i Centar za socijalnu skrb i sada dobiva naknadu. Upisali smo je i na nastavak školovanja za servirku, riječ je o projektu osposobljavanja za socijalno osjetljive skupine – objasnila nam je Ivanka Vukas Grdić.
Kristina je sretna jer napokon ima krov nad glavom, sve dokumente, dobiva zajamčenu minimalnu naknadu. Kako sada ipak ima neka primanja, ne ovisi isključivo o drugima. A oko sebe ima ljude koji su joj spremni i voljni dati savjete i pomagati joj.
– Želja mi je završiti školovanje, naći posao, stati na svoje noge, postati samostalna. A onda ćemo vidjeti što i kako dalje. Uz podršku ljudi oko sebe, sada imam šansu uspjeti – dodala nam je Kristina.
Žalostno. Ovo se ne bi smjelo dešavati u današnjoj RH.