S redovitim profesorom zagrebačkog Pravnog fakulteta Franom Staničićem, koji sudjeluje u znanstvenom projektu o ustavnoj zaštiti okoliša, održivom razvoju i zaštiti budućih generacija u okviru Central European Academy Sveučilišta u Miškolcu, jednog od najvećih mađarskih sveučilišta, razgovarali smo u povodu Svjetskog dana zaštite okoliša.
U svom istraživanju u okviru ovog projekta koji okuplja znanstvenike iz sedam država središnje Europe Staničić se bavi nedovoljnom pravnom zaštitom okoliša u Hrvatskoj i povezanosti zaštite okoliša s kršćanskim vrijednostima.
Je li u Hrvatskoj koja dobrim dijelom živi od naslijeđenog prirodnog bogatstva Ustavom dovoljno zaštićen okoliš?
Zaštita okoliša u Hrvatskoj propisana je člankom 69. Ustava u kome se jamči da "svatko ima pravo na zdrav život" te u stavku 2. "država osigurava uvjete za zdrav okoliš". Međutim, već iz ustavnog teksta koji jamči pravo na "zdrav život" proizlaze dvojbe oko toga je li to isto kao i pravo na "zdrav okoliš". Osim toga, naš originalni Ustav iz 1990. bio je više prookolišno orijentiran jer je propisivao obvezu države da osigura pravo na zdrav okoliš, dok je izmjenama Ustava 2010. učinjen korak unazad pa sada država samo "osigurava uvjete za zdrav okoliš".
Naš Ustav ne sadrži, za razliku od, primjerice, slovenskog, slovačkog, mađarskog ili češkog ustava, odredbe, iznimno važne za zaštitu okoliša, o potrebi održivog razvoja, koje se odnose na načelo "onečišćivač plaća" ili potrebu zaštite prava budućih generacija. Sve navedeno govori da je naš ustavotvorac bio relativno nesvjestan potrebe zaštite okoliša, iako je propisao da se pravo na poduzetničku slobodu i pravo vlasništva mogu ograničiti zbog zaštite prirode i ljudskog okoliša te je propisao stvari od interesa za Republiku Hrvatsku (prirodna bogatstva, dijelovi prirode i stvari određene zakonom) koje RH posebno štiti.
Navedena načela koja nalazimo u drugim ustavima kod nas su razrađena najviše Zakonom o zaštiti okoliša, što je ipak niža razina zaštite od one ustavne.
Slovenija je prva u EU u svoj Ustav unijela da je pravo na pitku vodu temeljno ljudsko pravo svakog građanina. Treba li i Hrvatska koja se ubraja u vrh europskih zemlja po bogatstvu vodom Ustavom jamčiti građanima to pravo?
Načelno govoreći, to u ovom trenutku nije nužno jer naš zakonodavni okvir u osnovi jamči pravo na vodu i to isključivo putem javnih isporučitelja vodnih usluga. Međutim, zakoni se relativno lako mijenjaju, a pritisak privatizacije i želja da se vodne usluge daju u koncesiju periodički se pojavljuju kod izmjena zakona. Kada bi ovo pravo postalo ustavno pravo, onda bi mogućnost privatizacije praktički nestala, što vidim kao dobru stvar. Naravno, i Slovenci i danas, iako je prošlo šest godina od unošenja ovog prava u njihov Ustav ne mogu riješiti niz praktičnih problema koji nastaju zbog poteškoća u implementaciji prava na vodu kao ustavnog prava (faktičnog osiguravanja vode – posebno, koliko vode?).
Znanstveno vijeće za turizam i prostor HAZU lani je upozorilo na devastaciju prostora uz obalu, nepovratno trošenje nacionalnog bogatstva zbog nekretninske ekspanzije i puzajuću kolonizaciju... Kako tome i uzurpaciji pomorskog dobra stati na kraj imajući na umu da zbog lošeg standarda većini građana postaje sve nepristupačnije uživanje u nacionalnim dobrima, ljetovanje postaje luksuz?
Upravo naša nedovoljna briga o budućim generacijama uzrokuje devastaciju prostora, što se posebno odnosi na nebrigu i nedovoljnu zaštitu pomorskog dobra koje je naš najveći i rekao bih najvažniji resurs. Prostor je, iako često mislimo suprotno, vrlo ograničeni resurs i jednom kada ga devastiramo, gotovo ga je nemoguće "popraviti". Kada govorimo o pomorskom dobru i njegovoj zaštiti, njegova devastacija posljedica je lošeg zakonodavnog okvira koji pogoduje "dobacivanju" glede nadležnosti, kao i inertnosti inspekcija koje, jednostavno govoreći, ne rade svoj posao. A kada ga i rade, stvar se rijetko dovede do logičnog kraja i uklanjanja nezakonitih gradnji i nasipanja na pomorskom dobru.
Naš poznati arhitekt i akademik Nikola Bašić uzalud upozorava da je naš baštinjeni prostor, nakon ljudi, najveće nacionalno bogatstvo za koje nismo sami zaslužni i koje očuvano treba predati budućim naraštajima. No potrošačko društvo vodi računa samo o brzoj zaradi, a ne o pravima budućih generacija?
Zaštita okoliša nerazdvojivo je povezana s pravima budućih generacija, što je nešto o čemu se kod nas nedovoljno raspravlja. Ključno je da smo planet "posudili od budućih generacija", što moramo i normativno priznati i urediti. Naše zakonodavstvo, a posebno Ustav, u tom smislu nedovoljno percipira nužnost zaštite budućih generacija.
Trebamo više razmišljati o načelu održivog razvoja, pa i o tome da ga podignemo na ustavnu razinu. Neke su zemlje u ustave ugradile i ograničenje zaduživanja (visine javnog duga), kao što su Njemačka i Mađarska. Mi smo to uredili zakonom i na razini koju traži maastriški kriteriji (60% BDP-a), dok su i Njemačka i Mađarska postavili stroži kriterij. Naime, razvoj "sada i odmah" dugoročno može imati teške posljedice po buduće generacije koje nemaju samostalnog glasa. Stoga mi moramo biti njihov glas i mi moramo raditi na njihovoj zaštiti.
Kako je zaštita okoliša povezana s kršćanskim vrijednostima?
Koncept "općeg dobra" u nauku Katoličke crkve uključuje posebno klimu i okoliš te je socijalni nauk Crkve usmjeren očuvanju i zaštiti toga općeg dobra. To je bio dio poslanja Crkve i ranije od Pavla VI., sv. Ivana Pavla II, Benedikta XVI osobito u enciklici Caritas in Veritate 2009., a posebno je to izrazio 2015. papa Franjo u enciklici Laudato Si. U njoj posebno se ističe problem klimatskih promjena, smanjenja prirodnih resursa s posebnim osvrtom na manjak pitke vode, smanjenje bioraznolikosti itd. Sve to uzrokuje smanjenje kvalitete ljudskog života i urušavanje društva.
Stoga je dužnost svih borba za očuvanje okoliša jer "čovjek nije Bog". Papa ističe da je Zemlja bila tu prije čovjeka i dana nam je, ali ne kao vlasnicima, nego kao skrbnicima. Stoga se zemaljskim dobrima moramo koristiti odgovorno i uz uvažavanje činjenice da su sva živa bića vrijedna u Božjim očima. Iz svega ovoga slijedi poruka da svaki ekološki pristup mora uključiti i socijalnu perspektivu koja uzima u obzir temeljna prava siromašnih i obespravljenih.
Posebno se to odnosi na načelo održivog razvoja na koje u Laudato Si posebno ukazuje papa Franjo kad kaže da moramo tražiti održivi i integralni razvoj kako bismo uspjeli zaštiti naš zajednički dom – Zemlju. Naša upotreba resursa planeta mora biti održiva, uzimajući u obzir regenerativnu sposobnost ekosustava. Dodatno, održivi razvoj, navodi papa, mora biti takav da uzima u obzir međugeneracijsku solidarnost jer moramo misliti o tome kakav svijet ostavljamo budućim generacijama.
