Ono što se danas naziva hrvatskim suverenistima, i što se pokušava na političkoj sceni profilirati kao netko tko će u Hrvatskoj profitirati kad zazivana svjetska politička bitka između globalista i suverenista slavodobitno dođe u naše dvorište, zapravo je jedan loš vic. Kad ih čovjek malo bolje analizira, vrlo brzo vidi da su to zapravo jalovi suverenisti, i u tome je predsjednik Sabora i politički tajnik HDZ-a Gordan Jandroković u pravu kad, u nedavnom intervjuu za Obzor, govori o razlici između suverenista s rezultatima i suverenista s tlapnjama, bez rezultata.
Sve je to loš vic, a ako ne vjerujete običnoj analizi, pokušajte s komparativnom: usporedite argumente hrvatskih suverenista s argumentima onih koji se nazivaju nacionalistima-suverenistima u, recimo, Srbiji. Isti su. Ali dok iz perspektive srpskih nacionalista još možda i ima smisla (nema, ali dobro) kriviti “globalista” Billa Clintona i “elitista” Tonyja Blaira za sve nedaće ovoga svijeta, jer su ta dvojica državnika pokrenuli NATO-ovu kampanju bombardiranja Srbije nakon što je ta država bila pokretač barem triju ratova i postala parija-država, pod sankcijama i prezrena u čitavom civiliziranom svijetu, kakve logike ima takva perspektiva u Hrvata? Zašto bi Hrvatska dijelila perspektivu traumatizirane parija-države kad mi takva država nismo bili, nego smo, upravo suprotno, država koja je na kraju bila dio (globalno inspiriranog) rješenja, a ne dio problema na Balkanu?
“Kad će Trump da rehabilituje Srbiju kao žrtvu Clintonove administracije”, pita se poznati srpski novinar Milomir Marić u nedavnoj emisiji Ćirilica, koju je posvetio tezi da Trump i uspon populističkih i nacionalističkih snaga u Europi daju Srbima novu geopolitičku šansu da vrate Kosovo ili pripoje Republiku Srpsku ili što već. Emisija je zapravo smiješna, pravi srpski humor, ako zanemarimo načas tragedije koje je takav srpski humor proizveo. Ali kopiranje takvih argumenata u Hrvatskoj - argumenata, dakle, koji se svode na to da su globalisti i elite postojećeg međunarodnog poretka krivi za sva zla ovog svijeta, a Trump/Orban/Salvini su populisti i nacionalisti u kojima trebamo tražiti spas - u Hrvatskoj nije ništa drugo nego loš vic.
Taj međunarodni pravni poredak, kojeg populisti i jalovi suverenisti žele rušiti, pomogao je Hrvatskoj u nekoliko ključnih trenutaka stjecanja neovisnosti, međunarodnog priznanja i izgradnje države. Pomagati njegovu rušenju sada iz Hrvatske znači pljunuti na izgradnju moderne Hrvatske. Doduše, to je možda zaista teško objasniti “domoljubima” koji tako često pljuju na modernu Hrvatsku, a da to pritom ni ne vide, kao kad veličaju ustaške simbole i pozdrave pod kojima su činjeni najgori zločini.
Naši jalovi suverenisti, koji su kao žabe vidjeli da se Trumpovi konji potkivaju pa i oni digli nogu, brinu samo o tome kako da neki ustaljeni poredak sruše i ne zamaraju se previše time što bi kasnije izgradili, i kako bi to izgledalo što bi izgradili (ako bi, primjerice, u takvom scenariju i jalovi suverenisti u Srbiji ispunili svoje snove). To su oni koje je Zola u “Jadnicima” opisao kao fakine koji uvijek žele dvije stvari (premda ih rijetko kad postižu): da obore vladu i da zakrpaju hlače.
Jandroković nabraja kakve je sve suverenističke poteze povukla aktualna Vlada, i to je sve točno. Problem je što neke od tih poteza, poput donošenja financijski vrlo izdašnog novog Zakona o braniteljima, Vlada donosi u iracionalnom strahu, upravo da bi preduhitrila moguće “suverenističke” napade s desna, ali se pokazuje da, kako vidimo na primjeru najavljenog prosvjeda u Vukovaru, ni to ne pomaže.
Ovo sve ne znači da u svijetu danas ne postoji stvarna bitka ideja između globalističkog i suverenističkog pristupa. Samo znači da kod nas ta svjetska rasprava poprima karikaturalne oblike. Loši aspekti globalizacije su stvaran, politički nabujao problem koji svijet s razlogom pokušava riješiti. Ali, kako o tome početi suvislo raspravljati u zemlji u kojoj su svi uvjereni, a tu je pak najveća odgovornost lijevo-liberalnog dijela društva koje je nametnulo takav narativ, da su za propast baš svake tvornice krivi lokalni tajkuni, pretvorba i privatizacija, a o nekakvoj krivnji globalizmom uvjetovanih zakonitosti kao što je seljenje proizvodnje iz Europe u Aziju nikad nije bilo suvislog spomena.
Svjetska rasprava evoluirala je od slavljenja globalizacije do kritičnog osvrta i pokušaja ispravljanja negativnosti u toj globalizaciji, ali kod nas je pitanje odakle početi: kako sad da suvislo raspravljamo o lošim aspektima nečega što u našoj konvencionalnoj mudrosti, u našoj verziji povijesti, nije ni zauzelo pripadajuće mu mjesto?
Potpuno je promašeno uspoređivati Hrvatsku sa Srbijom koja nije u EU. Prava usporedba je s Mađarskom koja je u EU. A takva usporedba ide potpuno u korist suverenizma. Populizam je novi marksistički naziv za demokraciju, jer populus = demos.