Prema šuškanjima iz političkih krugova, koja on, doduše, nije potvrdio ni demantirao, Tomislav Karamarko, bivši šef SOA-e, MUP-a i HDZ-a, planirao je vratiti se u politiku, smatrajući da mu se nakon previranja u HDZ-u te pojavom Miroslava Škore otvorio značajan prostor na desnici. No njegovi bi planovi sada mogli biti na dugom štapu jer mu je supruga Ana, vlasnica tvrtke Drimia, zbog koje mu se 2016. raspao i san da postane premijer, uhićena, doduše ubrzo i puštena, zbog sumnje na zloporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju.
Dogodilo se to u sklopu akcije Flajš kojom je obuhvaćeno 38 osoba i devet tvrtki, a među njima injezina Drimia. Prema sumnjama istražitelja, skupina osumnjičenika je od početka 2017. do kraja 2019. sustavom kružnih poreznih prijevara stekla protupravnu imovinsku korist od 20 milijuna kuna, a državni je proračun oštećen za oko 11 milijuna kuna. Kako se u toj priči našla Ana Karamarko, nije baš najjasnije, no zasad se zna da je sumnjiče za zloporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju od 400.000 kuna. Odnosno da je platila lažnu fakturu za uslugu koja nije obavljena. A ta usluga bila je instaliranje softvera, za koji ona tvrdi da je u kompjutoru, a istražitelji smatraju da je riječ o makinaciji kojom se pokriva izvlačenje novca. Tako je Drimia nakon četiri godine ponovo došla na novinske naslovnice.
Trebali padati kapitalci...
Kada su se mediji tijekom proljeća 2016. raspisali o tvrtki Karamarkove supruge, to se pisanje prvo pretvorilo u aferu Konzultantica, zatim je dovelo i do ostavke Karamarka, koji je u to vrijeme bio prvi potpredsjednik Vlade, a onda i do pada Vlade Tihomira Oreškovića. Karamarkova ostavka uslijedila je nakon što je otkriveno da je tvrtka njegove supruge Ane pružala usluge Josipu Petroviću, lobistu mađarskog MOL-a, dok je on bio potpredsjednik Vlade koja je vodila arbitražni spor s MOL-om zbog Ine. Karamarko je prijavljen Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa, koje je tada, predvođeno Dalijom Orešković, zaključilo da je i bio u sukobu interesa, zbog čega je bio prisiljen dati ostavku.
Dovelo je to i do prijevremenih izbora, na kojima je relativnu pobjedu odnioHDZ predvođen Andrejem Plenkovićem. Zahvaljujući tzv. žetonima i žetončićima te političkim prebjezima, u političkoj trgovini rijetko viđenih razmjera Plenkovićeva Vlada uspjela se održati do kraja mandata. A onda je u osvit novih izbora uhićena Ana Karamarko, što je, naravno, odmah protumačeno kao potez koji bi trebao neutralizirati Karamarka. Priča da su uhićenja poznatih osoba uhvaćenih s rukama u pekmezu uvijek tempirana u predizborno vrijeme te kako opciji na vlasti, koja god bila, služe za difamiranje političkih protivnika, nije od jučer. Svako uhićenje VIP osobe pratila je nedokazana priča o politički motiviranom uhićenju i isto tako politički montiranom suđenju.
No, činjenica je da su policijsko-uskočke istrage, poput ove u akciji Flajš, vrlo složene, da traju i pripremaju se mjesecima pa i godinama, te da se okončavaju u trenucima kad istražitelji procijene da imaju dovoljno dokaza s kojima mogu izići pred sud. I tu dolazimo do jednog od većih paradoksa toliko proklamirane hrvatske borbe protiv korupcije. Jer u većini kompliciranih financijskih istraga koje su se posljednjih godina provodile sudjelovao je i Sektor za samostalne financijske istrage Porezne uprave Ministarstva financija. Iza tog kompliciranog naziva krije se ono, što se u medijima kolokvijalno zove porezni USKOK. Oni su najzaslužniji za otkrivanje tijekova novca u akciji Flajš, ali i u prijašnjim istragama protiv kapitalaca, kao što su Zdravko Mamić, Ivica Todorić, Blažo Petrović...
Koliko su dobri u svom poslu svjedoči i to da su od osnivanja 9. veljače 2015. do 20. svibnja 2020. podnijeli 36 kaznenih prijava protiv 556 fizičkih i pravnih osoba te otkrili utaje poreza “teške” 304 milijuna kuna, subvencijske prevare vrijedne 18,5 milijuna kuna, dok se oni koje su kazneno prijavili sumnjiče za pranje oko 630 milijuna kuna, odnosno da su razne poslovne subjekte oštetili za 1,5 milijardi kuna. Sav se taj novac, umjesto u proračun, slio u džepove domišljatih pojedinaca. No uspješnost poreznog USKOK-a u lovu na utajivače poreza toliko je, po svemu sudeći, počela živcirati političare, prije svega one iz HDZ-a, da su ga na sve moguće načine pokušali spriječiti u radu. Jer riječ je o, kako je zamišljeno, samostalnom financijskom tijelu u kojem rade stručnjaci obučeni u SAD-u, čiji je posao da istražuju tijekove novca, ne mareći pri tome kamo će ih taj trag odvesti.
Odnosno hoće li se u njihove istražiteljske mreže zaplesti veća ili manja politička riba. Drugim riječima, politika baš nije imala previše utjecaja na njihov rad, a opće je poznata stvar da nekontroliranje procesa, pogotovo onih koji mogu završiti kaznenim progonom stupova društva, nije nešto što hrvatska politika i političari vole.
Pa je samostalno financijsko tijelo, čiji je posao bio otkrivanje poreznih prijevara i koje je 2014. osnovano na inicijativu tadašnjeg SDP-ova ministra financija Borisa Lalovca, nakon parlamentarnih izbora 2015. i promjene vlasti postalo trn u oku mnogih.
Pokušaji eutanazije
Pritisci da se ured preustroji ili stavi pod šapu politike postali su sve učestaliji, što je u travnju 2016. rezultiralo ostavkom dotadašnje načelnice Ane Dorić Škevo, koja očito nije mogla mirno gledati da politika uništava opipljive rezultate njezinih ljudi.
Nakon njezine ostavke, za privremenog načelnika postavljen je njezin dotadašnji zamjenik Paulino Lozina. Riječ je bila o još jednom vrsnom poreznom stručnjaku koji je gotovo dvije godine bio na čelu tog tijela, ali ne kao načelnik, već kao voditelj službe ovlašten za potpisivanje raznih dokumenata, što je također dovoljno govorilo kakav je stav politike o poreznom USKOK-u. Istodobno su iz čak dviju HDZ-ovih vlada, Oreškovićeve i Plenkovićeve, dolazili zahtjevi da se porezni USKOK ukine jer za njim nema potrebe. Nije nezanimljivo ni da je u obje te vlade ministar financija bio Zdravko Marić, a nakon bure koja se u javnosti digla zbog priča o ukidanju tijela koje vrlo uspješno istražuje velike financijske malverzacije, porezni USKOK ipak nije ukinut.
No 1. srpnja 2017. pripojen je Središnjem uredu Porezne uprave, preustrojen te nazvan Samostalnim sektorom za financijske istrage. Iako se u djelokrugu njegova rada naoko ništa nije promijenilo, porezni USKOK se posljednjih godina bavi uglavnom kružnim poreznim prijevarama i za njih se čuje kad se na temelju njihovih kaznenih prijava realiziraju policijsko-uskočke akcije poput akcije u kojoj je uhićena i Ana Karamarko. No kada su osnovani, intencija je bila da se bave krupnim, a ne sitnim ribama te da svojim radom pomognu u raščišćavanju hrvatske korupcijske kaljuže, što je očito Sizifov posao.
Porezni uskok nesmije ni blizu primirisati velikima,ali zato male gazi, li ga gazi.