Kada se njegovo ime spominjalo kao ime mogućeg novog patrijarha, u posljednja tri mjeseca otkako je preminuo patrijarh Irinej, nakon čega se počelo govoriti i pisati o tome tko će ga naslijediti, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Perić) samo je odmahivao rukom.
Činilo se, doista, kako ni sam ne vjeruje u tu mogućnost, koja je od jučer poslije podne i službeno objavljena, a to je da je mitropolit Porfirije novi tj. 46. patrijarh Srpske pravoslavne crkve. U „predizbornoj kampanji“ mediji su se zabavljali svim mogućim činjenicama, od onih tko je bliži, a tko dalji od episkopa aktualnoj politici srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, do onih koji je kandidat ruske ili grčke profilacije. Kao sporedno isticalo se ono što je, zapravo, bitno.
A to je da se do izbora dolazi tzv. apostolskim ždrijebom, koji predviđa da se imena trojice kandidata stavljaju u kuverte, zatim u knjigu Evanđelja i onaj tko je izvučen postaje novim patrijarhom. Uz mitropolita Porfirija i jučer su ondje bila imena episkopa bačkog Irineja te banjolučkog Jefrema. Nije zanemariva činjenica da mitropolit Porfirije dolazi iz Zagreba, gdje je, otkako je 2014. došao za mitropolita, okrenuo novu stranicu pravoslavno-katoličkih i hrvatsko-srpskih odnosa na ovim prostorima.
Sažeo je to u samome početku u jednoj svojoj rečenici u nastupnoj besjedi u crkvi sv. Preobraženja Gospodnjeg u središtu Zagreba, parafrazirajući Arsena Dedića, rekavši kako će se on i Zagreb „voljeti javno“. To je u startu značilo da će novi zagrebački mitropolit biti čovjek dijaloga i otvorena uma, da se neće dati zarobiti naslijeđenim opterećujućim odnosima. Štoviše, da će upravo svojom otvorenošću i raspoloživošću nastojati srušiti prijašnje barijere i uspostaviti novi duh dijaloga i razumijevanja. I taj se njegov stav potvrđivao svih ovih godina.
Na primjer, još su žive posljednje slike mitropolita Porfirija i zagrebačkog-nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u zajedničkom obilasku od potresa razrušene Zagrebačke katedrale i hrama Preobraženja Gospodnjeg, koje su možda jedna od najboljih ilustracija dobrih odnosa dviju crkava na našim prostorima. Činjenica da će se on i Zagreb voljeti javno potvrdila mu se u više navrata na zagrebačkim ulicama, kojima često voli šetati, a gdje ga, kako nam je jednom rekao, „mnogi prepoznaju i obraćaju mi se, ne kao strancu, došljaku, nego s iskrenim prijateljstvom.
Takva iskustva imaju i moji svećenici koji su došli u Zagreb iz Srbije. Oni i njihove obitelj ovdje su već stekli dobre prijatelje. To je ono što je najvrjednije“. Mitropolit Porfirije bio je graditelj mostova i sigurno će to biti i patrijarh Porfirije. On je, prije svega, čovjek duboke i istinske vjere, pred kojom padaju i nacionalne i denominacijske crkvene barijere. „Evanđelje po Mateju završava Kristovom zapovijedi: „Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha“. Crkva prepoznaje, još od najranijih vremena, posebnosti svih naroda i kultura i ne radi kvalitativnu razliku među njima, nego ih sve zajedno poziva u jednu i jedinstvenu zajednicu tijela Kristovog.
Apostol Pavle to još snažnije naglašava u Poslanici Galaćanima kroz riječi da „nema više Židova ni Grka, nema više roba ni slobodnoga, nema više muškog ni ženskog; jer ste vi svi jedno u Kristu Isusu“. Naš biološki identitet, ukoliko ostanemo samo na njemu i ne uronimo ga u tajnu Kristovu tj. Crkvu Božju, ostaje nedovoljan da utaži čovjekovu glad i žeđ za vječnim postojanjem. rekao nam je svojedobno Porfirije (Perić).
Za Katoličku crkvu u Hrvatskoj, također, nije zanemariv njegov stav o kanonizaciji kardinala Stepinca, za kojega Porfirije drži da je isključivo stav Katoličke crkve i da se u to nitko ne treba miješati sa strane. Tako da je Zagreb jučerašnjim izborom izgubio svoga mitropolita, ali je dobio za prijatelja svoga patrijarha, što će još više unaprijediti odnose i crkvenog i političkog Zagreba i Beograda.
Bojim se da je.ovo naivno rqzmisljanje. SPC nije kršćanska crkva već parapolitička organizacija.