U raspravama o problemu masovnih migracija često se čuje argument da je, umjesto na vanjskim i unutarnjim granicama Europske unije, puno bolje rješavati korijenske uzroke migracija na izvorištu. Bolje im je pomoći u onim zemljama odakle migranti kreću prema sjeveru ili zapadu. To je human i sasvim razuman stav. Ali sljedeći put kad čujete od nekog da zastupa takav stav, napravite brzi test i provjerite govori li to samo kako bi problem migracija odagnao daleko od očiju (i daleko od srca) ili to govori sa stvarnom zainteresiranošću da se uklone korijenski uzroci migracija.
Taj test sadrži dva pitanja: (1) znate li tko je europski povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj i (2) znate li čime se on točno bavi u posljednje vrijeme?
Hrvatska posljednje četiri godine po prvi put ima jednog svog političara, Nevena Mimicu, na mjestu s kojeg se zaista može utjecati na rješavanje korijenskih uzroka migracija. I to u vrijeme kad su migracije postale ozbiljan politički izazov za Europu. Ali, koliko je Hrvatima stalo do toga, koliko su zaista zainteresirani za to? Sudeći po medijima i reakcijama javnosti, samo na razini lažne glamuroznosti u onim trenucima kad se Mimica, po prirodi svog posla, susreće i sa zvijezdama koje i same pokušavaju doprinijeti globalnom razvoju, poput Bona Voxa ili Rihanne.
A Mimičin posao puno je važniji od toga. Održivi razvoj može imati najveći, a najmanje kontroverzan učinak od svih drugih alata migrantske politike. Sve druge mjere upravljanja globalnim fenomenom masovnih migracija su kontroverznije od toga. Čuvanje granica je kontroverznije kad pretvara bogate države i regije u tvrđave zatvorene za potrebite. Prelijevanje migranata preko unutarnjih granica između država članica EU je kontroverznije. Razvojna pomoć državi na izvorištu je nešto čemu nitko ne može ništa prigovoriti. Nitko ne može biti protiv toga. Najgore što ljudi mogu biti su indiferentni ignoranti. Hajdemo ne biti ti ljudi…
Indiferentni ignoranti su, nažalost, mnogi od onih koji se tako ostrašćeno bore protiv načelno dobrih i nužnih međunarodnih konvencija poput one iz Istanbula ili one druge iz Marakeša. Mnogi od njih su na stavu da migrante ne treba puštati u Europu jer će, kao, ugroziti našu europsku kršćansku kulturu i tradiciju, ali nisu nimalo zainteresirani za to kako migrantima pomoći na izvorištu migracija. Jako su protiv ilegalnih, ali nisu zainteresirani za uređenje legalnih migracija.
Globalni sporazum iz Marakeša pokušava, baš kao i razvojna pomoć EU, učiniti migracije nečim što proizlazi iz slobodne volje ljudi, a ne smrtne opasnosti. Što proizlazi iz aspiracije, a ne iz desperacije, kako je to sročio Mimica ovih dana u razgovoru s novinarima u Adis Abebi u Etiopiji.
Istanbulska konvencija, s druge strane, pokušava na međunarodnoj političkoj razini pomoći sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama. Jedna etiopska aktivistica za prava žena dala je dobar primjer puta koji ova generacija prelazi u borbi za prava žena. Ona je Bogaletch Gebre, možda ste čitali ovih dana o njoj, i, dok smo sjedili pod krošnjom drveta u Adis Abebi ove subote, ispričala mi je jedan razgovor kojemu je svjedočila ispod jednog drugog drveta, prije 18 godina.
Dolazila je tada na njezina okupljanja jedna 60-godišnja žena, slušala o tome kako je praksa sakaćenja loša i kako je to zapravo nasilje nad ženama zamaskirano u navodnu tradiciju, a onda se jednog dana stidljivo javila za riječ: “Je li to, o čemu pričate, došlo nedavno ili je oduvijek bilo tako Zahvalna sam Bogu što ću umrijeti znajući da sam i ja ljudsko biće”. Nedavno, 18 godina kasnije, Bogaletch Gebre gledala je jednu 14-godišnjakinju na jednoj konferenciji kako govori: “naši roditelji bi nas trebali štititi, ne ubijati, i ako je naša kultura kultura ubijanja, ja ne želim biti dio te kulture”.
Vidite li razliku, pita Bogaletch Gebre. Od žene koja u strahu pita je li uvijek bilo tako da su i žene jednako ljudska bića s jednakim pravima kao i muškarci, do djevojčice koja već s 14 godina prkosno deklarira svoj angažman, borbu za svoja prava. “To je generacija koju smo danas stvorili”, kaže Bogaletch Gebre i dodaje kako nije stvar samo u iskorjenjivanju ženskog sakaćenja: stvar je i u borbi protiv nasilja u obitelji, borbi za pravo na obrazovanje, protiv svega što zlostavlja i sputava žene... Neki će reći da je to primjer iz Etiopije, a da smo mi razvijena Europa. No, poanta je u nečemu drugom. Sva ta razvojna pomoć Europe Africi, svi ti međunarodni sporazumi, ne nameće sve to neke iskvarene zapadne vrednote nekome kome je to nešto strano. Ne, vrednote poput ljudskog dostojanstva, ljudskih prava i sloboda nisu ekskluzivno europske, nego leže u svakoj osobi na planeti. I te vrednote vrijedi širiti.
Pogledajte video: Juncker uštipnuo Plenkovića
