Poslije vojnog mimohoda u Zagrebu, proslave 20. obljetnice Oluje u Kninu te tolikih medijskih napisa i snimki o velikoj ratnoj pobjedi, nekako se nameće pitanje – zašto današnja Hrvatska ni izbliza nije na razini svoga oslobodilačkog trijumfa?
Neupućeni promatrač po svim proslavama i isticanju ratničkog umijeća i herojstva, po blještavilu svekolikog obilježavanja 20. obljetnice Oluje, zaključio bi da je riječ o solidnoj, uređenoj, dobrostojećoj zemlji a ne o državi kojoj na sve strane predviđaju bankrot, i grčki scenarij, i koja je na svjetskim ljestvicama uspješnosti pri dnu a neuspješnosti pri vrhu. Hrvatska je iz Jugoslavije izišla kao jedna od uspješnijih republika, a na koljena je nisu bacili ni prelazak na tržišno gospodarstvo, ni rat i ratna pustošenja, ni činjenica da smo se počeli braniti bez oružja koje je trebalo nabaviti, ni zbrinjavanje pola milijuna izbjeglica...
Do Tuđmanove smrti bili smo zaduženi 9,5 milijardi dolara (ne eura), a od toga je polovica bila dug bivše države. Jednostavna logika kaže: da smo se nastavili zaduživati tempom iz devedesetih godina, danas bismo bili dužni 30 milijardi eura manje, nove zajmove dobivali bismo po kudikamo boljim uvjetima, a usmjeravanje novca u gospodarstvo bilo bi neusporedivo lakše i obilnije, što bi povoljno utjecalo na punjenje proračuna i na svekoliki život u zemlji. Uz to naslijeđe iz Tuđmanova vremena treba se sjetiti jednoga nevjerojatnog podatka. Baš ni u jednoj anketi u vrijeme Račanove vlasti većina građana nije priznala da živi bolje nego prije pa su iz vlasti dolazila komična obrazloženja – narod bolje živi, samo što to još ne osjeća, narod bolje živi, samo što toga nije svjestan, još to ne vidi, itd. Sjetimo se, Tuđman je potkraj devedesetih bio bolestan, HDZ oslabljen, a Račanova i Budišina koalicija bila je puna entuzijazma, obećanja, prijetnji krivcima za pljačku u privatizaciji i pretvorbi, planova o investicijama, ulasku stranog kapitala, preporodu gospodarstva, zapošljavanju, socijalnoj pravdi, okretanju od "deset izgubljenih godina"...
Doskora će se na glavnog sudionika tih "deset izgubljenih godina", dr. Franju Tuđmana, obrušiti i Stjepan Mesić pa će "detuđmanizacija" biti u punom zamahu. Baš ništa od obećanoga nije se ostvarilo. Kako bi se dokazao "izlazak Hrvatske iz izolacije" bogatstva zemlje su se rasprodavala, padali smo u dužničko ropstvo, gubili financijsku suverenost i ostajali bez najvećih profitabilnih državnih tvrtki.
Možda će neke buduće analize pokazati da je to vrijeme bilo presudno za gospodarski i financijski slom Hrvatske, što bi onda uvelike objasnilo i zamjenu pobjedničke Hrvatske iz Tuđmanova vremena gubitničkom Hrvatskom iz vremena poslije njega. To potkrepljuje i činjenica da sve bolnije pretvaranje Hrvatske u koloniju teče usporedno s kriminalizacijom Domovinskog rata, s naglašavanjem hrvatskih ratnih zločina i svakodnevnim optužbama protiv hrvatskih generala. Osim optužbi za ratne zločine, posebno se ističu optužbe za ratni invaliditet, koje će kulminirati u žigosanju i ljudi kod kojih je taj invaliditet očit, kao što je Darko Beštek koji demonstrativno ministru Pančiću vraća protezu za nogu. U Saboru je izglasovana nadležnost Haaškog suda za Bljesak i Oluju, a tužiteljima se šalju kamioni dokaza protiv hrvatskih optuženika, među njima i dokumenti kakve svaka država koja drži do sebe ne otvara desetljećima. Istodobno se, dakle, događa predaja i sudbine Domovinskog rata, i Hrvatske, i njezina gospodarstva i financija, i nacionalnih bogatstava u ruke europskih i svjetskih moćnika.
Slobodnije govoreći, hrvatska se vlast odrekla ratne pobjede točno u vrijeme u kojem se odricala svoje gospodarske i financijske suverenosti, a jedini politički argument koji joj je ostao bila je – Europska unija, bez koje smo, kako se u najsramotnijim ponižavanjima isticalo, "nitko i ništa". Na žalost, ni politika vlasti poslije Račanove nije bila bitno drukčija pa ćemo morati čekati nekog mirnodopskog Tuđmana.
>> Hrvatska vojna industrija u krizi zabilježila rast i udvostručila izvoz
Biti ce!!! prije il poslije, uvjeti se stvaraju svakim danom!