Suborac je pao pokraj njega kao pokošen, a on je izgovorio: “Rat je, idemo dalje...” I krenuo. Tko bi mogao naslutiti da će mu to biti posljednje riječi... Samo desetak minuta kasnije zauvijek ga je zaustavio metak. Milanu Kumiću iz Cernika kod Nove Gradiške bilo je nepunih 30 godina kad je 2. svibnja 1995. godine poginuo u Novoj Varoši.
Posmrtna odlikovanja
Željko Perak, njegov prijatelj i suborac, s tugom se prisjeća toga dana:
– Što reći o njemu? Izniman čovjek, hrabar, veliki ratnik. Svi smo ga voljeli. Zbog njegove iznimne hrabrosti koju je pokazao na ratištima zapovjednik Josip Mikšić dodijelio mu je čin vodnika – hvali Perak pokojnog prijatelja s kojim je bio u topništvu u 80. samostalnoj satniji Bitnica-Polk 5. gardijske brigade Sokolova. Prisjeća se Perak kako su maljutkama “razvaljivali” tenkove neprijateljske vojske, da su do te akcije zajedno prošli već neka ratišta... Onaj dan kad je Milan Kumić stradao Željko Perak nije bio blizu njega. Stjepan Kovačević, zapovjednik 80. samostalne satnije, jest:
– Poginuo je u povratku. Morali smo prijeći preko ceste, do šume. Nismo mogli znati da su u kanalu dva četnika – nevoljko se prisjeća Kovačević.
A Milan Kumić zapravo nije niti trebao ići u akciju – bio je službujući u vojarni u Novoj Gradiški. Međutim, kada je došao kamion po njegove suborce, i Kumić je uskočio u njega.
– Moj brat je bio alatničar po zanimanju, prije rata zaposlen u tvornici Tvornici alata TANG. Volio je matematiku, nogomet, ribolov, osvajao pehare u stolnom tenisu... Bio je u 121. novogradiškoj brigadi sve do osnivanja 80. samostalne gardijske bojne. U rat je otišao u jesen 1991. godine, kad su krenule prve seoske straže – priča Josip Kumić, brat pokojnog Milana.
Braća su se posljednji put pozdravila nekoliko dana prije Milanova stradavanja.
– Bio sam u vojnoj policiji. Kad su mi dečki izjavili sućut jer mi je poginuo brat, doživio sam šok. Išao sam ga vidjeti u mrtvačnicu – kaže Josip Kumić dok u obiteljskom albumu tražimo fotografije poginulog hrvatskog vojnika, odlikovanog Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992. godine te posmrtno odličjem Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Posmrtno mu je, ukazom predsjednika Tuđmana, dodijeljen i čin bojnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
– Ja sam ga imenovao zapovjednikom 2. voda jer je taj dečko bio fer, korektan i hrabar. I nije odbijao zadatke. Zaslužio je da ga se imenuje zapovjednikom. Nismo se poznavali prije rata, ali u ratu smo bili dovoljno dugo zajedno da bih znao da je to pošten i častan dečko koji se isticao svojom srčanošću pa je bio omiljen među ljudima. U Novoj Varoši smo prošli pakao. Pola nas se vratilo – priča Stjepan Kovačević. Hrvatski vojnici na mjestu stradavanja Milana Kumića zapravo su se našli u okruženju drugog dana Bljeska. Noć uoči okršaja civile su iz Nove Varoši, sela smještenog na cesti prema Okučanima, sjeverno od Stare Gradiške, sklonili. Pri povlačenju srbijanske paravojske, kojoj je cilj bio dolazak u Bosansku Gradišku, dio hrvatskih snaga odsječen je od ostatka.
– Zapovijed da se krene u Novi Varoš izdana je prvog dana akcije oko 18.30 sati. Izviđači su krenuli, a u 23.30 uspjeli su ući u selo. Zatim su krenuli i ostali, ali dogodilo se da su nekolicini momaka Srbi presjekli put i odsjekli ih. Kad se srbijanska vojska povlačila, gazila je sve pred sobom. Tenkovima su prelazili preko svojih civila. Cesta je bila puna krvi. Izgubili smo na tom mjestu sedam vojnika, a ni dana žalosti nije bilo za njima – kaže bojnik Mato Modrić, danas predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 121. brigade pukovnije Nova Gradiška.
Osim domaćeg srpskog stanovništva koje se priključilo paravojsci, na ovom je zapadnoslavonskom ratištu, govore branitelji, bilo i Srba koji su u rat došli iz unutrašnjosti Srbije. Haračili su tu i zloglasni Beli orlovi čiji su se pripadnici mahom izjašnjavali kao četnici...
Maljutkom na tenk
Milan Kumić bio je, svjedoče suborci, hrabar vojnik koji je do ove akcije iza sebe imao “odrađene” terene na novogradiškom i brodsko-posavskom ratištu. Prije no što je ubijen u izravnoj borbi, Milan Kumić maljutkom je gađao tenk neprijateljske vojske. U dijelu ulice gdje je poginuo ostala su tijela još šestorice vojnika.
– Otiš’o je moj Mile i još šest izviđača – kaže njegov zapovjednik Stjepan Kovačević. Tu je tužnu vijest trebalo reći njegovoj udovici Mireli s kojom je u braku bio nepune tri godine.
– Vjenčali smo se 1992. godine, kad je na ratištu bilo malo zatišje. Stanovali smo u blizini vojarne u Novoj Gradiški pa su dečki pred našom kućom ostavili svoje automobile. Posljednji put smo se vidjeli nekoliko dana prije no što je poginuo. Kakav je Milan čovjek bio najbolje govori to što je inzistirao da ode u akciju u kojoj nije trebao biti. Kako su mi ispričali njegovi suborci, čak se zamijenio s jednim kolegom rekavši mu: “Ti ostani, imaš djecu. Ja nemam pa ću umjesto tebe.” Kao da ga je nešto vuklo, neka viša sila, sudbina... – priča Mirela Vondra.
Kasnije se ponovno udala, ali i dandanas dolazi na Milanov grob u Cerniku, gdje je Kumić pokopan uz sve vojne počasti. Zapali tu svijeću, pomoli se i pogledom pomiluje Milanov spomenik na kojem su uklesane njegove posljednje riječi: “Rat je, idemo dalje...”
>> Specijalac iz Lučkog: Tko će u rat ako mi nećemo
>>Pratite blog Ratne priče
