Protekli izbori za Europski parlament, na koje je izašlo samo 24 posto birača, i u Hrvatskoj su otvorili pitanje integriteta izbora koje već neko vrijeme tinja ispod površine formalne proceduralne legitimnosti političke vlasti. Integritet izbora u žarištu je političkih i znanstvenih rasprava u mnogim zemljama u kojima na izbore izlazi sve manje građana. No to više brine znanstvenike nego političare. Prvi ne zatvaraju oči pred opasnostima što ih nosi sa sobom niska izborna participacija, dok su drugi skloniji zataškavati i umanjivati taj problem sve dok im izbori služe kao koliko-toliko legitiman put do vlasti.
Kriza integriteta izbora
Što je kriza integriteta izbora? To je gubljenje povjerenja građana u izbore i izborne institucije koje se neposredno očituje u sve većoj izbornoj apstinenciji, a posredno u eroziji legitimnosti političke vlasti koja se uspostavlja izborima. U konačnici može rezultirati građanskim neposluhom te političkim i socijalnim nemirima i sukobima. Stoga je odgovornima političkim elitama, ali i drugim akterima javnog života stalo do toga da očuvaju ili obnove potkopani integritet izbora. Čine to na više načina: poboljšavanjem mehanizama koji jamče da će izbori biti slobodni i pošteni; širenjem prostora natjecanja kako bi ponuda ideja, programa i osoba na političkom tržištu bila što veća i bolja i kako birači ne bi ostajali doma zato što «nemaju za koga glasovati»; pokazujući građanima da uvažavaju njihova mišljenja i interese, uvjeravajući ih da mogu utjecati na vlast, potaknuti je da se mijenja i prilagođava volji građana; ozbiljno shvaćajući nezadovoljstvo građana vlašću i ne pokazujući otvoren prijezir prema njemu. Čuvajući i obnavljajući integritet izbora, stranke spašavaju i vlastiti, duboko nagriženi, politički i etički integritet.
Kada građani počnu vjerovati da je politička vlast nelegitimna zato što ju je izabrala ili je podržava malobrojna manjina, posegnut će za različitima nenasilnim i nasilnim oblicima izražavanja političkog nezadovoljstva: masovnim prosvjedima, općim štrajkovima, uličnim marševima, blokadama prometnica i javnih ustanova, pojedinačnima i grupnim opstrukcijama zakona, napadima na političke institucije, političare i druge simbole vlasti, nasilnim suprotstavljanjem zakonima koje vlast nastoji provesti ili nametnuti itd. Načini i oblici kojima se građani suprotstavljaju i opiru vlasti koju smatraju nelegitimnom ili nedostatno legitimnom vrlo je širok, a iz dana u dan postaje još širi.
Tako, primjerice, u Hrvatskoj odnedavno postoji skvotiranje za koje nekoć mislilo da je rezervirano za Amsterdam, Berlin, London ili Hamburg. Zagovornici skvotinga zauzimaju se za pravo beskućnika da nelegalno zauzimaju prazne gradske kuće i stanove. Pritom polaze sa stajališta da svatko ima pravo na grad i pravo živjeti u gradu te da ta elementarna ljudska prava ne mogu biti podređena interesima vlasnika da godinama drže prazne kuće i stanove koji propadaju samo zato da bi nemoralnim špekuliranjem nekretninama došli do visokih profita. Protivnici skvotinga tvrde pak da je pravo na privatno vlasništvo ustavno zajamčeno, da je ono u kapitalizmu sveto te da vlast ne smije nijemo promatrati kako se nasilno uzurpira. Skvoterima poručuju da «miču prste s onoga što je tuđe». Poruka je upućena i pripadnicima ljevičarske «urbane gerile» koji ih podržavaju iz političkih uvjerenja i onima koji su im skloni iz općih moralnih nazora. Skvotiranje, dakle, nije samo socijalni problem nego ima političke i etičke dimenzije. Hrvatska ima dugu praksu neke vrste ruralnoga i suburbanog skvotiranja – nezakonitoga zaposjedanja tuđega, privatnog ili državnog, zemljišta na kojemu je nikla zamašna «divlja gradnja», ali se sada susreće i s urbanim skvotiranjem.
U Sloveniji već pale tri glave
Kako iza prvoga masovnijeg primjera skvotiranja u Zagrebu kojim je zauzeto 15 stanova usred Zagreba stoji građanska udruga «Živi zid», ono je nedvojbeno i izazov vlasti. «Živi zid» politički je profilirana udruga koja je osnovala i Savez za promjene kao svoj politički ogranak. Na proteklim izborima za Europski parlament Savez je dobio samo 0,4 posto glasova, ali je i to više no što je dobilo petnaestak drugih sudionika izbora. Medijski nevidljiv Savez dobio je, primjerice, samo dva posto glasova manje od medijski sveprisutnoga Nacionalnog foruma Nikice Gabrića. Iza obje organizacije stoji Ivan Pernar, pokretač uličnih marševa u Zagrebu u proljeće 2011., koji su zadali priličnu glavobolju vladi Jadranke Kosor. Promiču protukapitalističku i protuglobalizacijsku ideologiju koja je tipična za udruženja te vrste u svijetu.
Zauzimaju se za zabranu ovrha nad nekretninama i tajnih deložacija, ukidanje valutnih klauzula u kreditnim ugovorima te izgradnju društvenih stanova. «Ne dižite kredite i ne plaćajte skupe stanarine nego skvotirajte prazne nekretnine u vlasništvu banaka», savjetuju građanima. A bankama poručuju: «Vi ćete, a ne mi biti deložirani iz naše zemlje na kraju ove neravnopravne borbe». Usto traže otpis poreznog duga građana i reformu poreznog sustava, ukidanje financiranja vjerskih zajednica proračunskim novcem, ukidanje pretplate za HTV i obvezatnog članstva u Hrvatskoj gospodarskoj komori, dobrovoljno cijepljenje djece itd. Nekoć su bili protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a sada su za izlazak iz nje. U odnosu prema njihovu programu, i Hrvatski laburisti doimaju se kao konzervativna kapitalistička stranka.
To je samo jedan, nipošto najvažniji, primjer «pobune» civilnog društva protiv vlasti. Do nje dolazi onda kada se političke preferencije vlasti i građana nađu u ozbiljnu raskoraku. A izbori su način na koji se političke preferencije tih dviju strana usklađuju. Osim redovitih četverogodišnjih ili petogodišnjih ciklusa, mnoge su zemlje ozakonile djelomične dvogodišnje ili trogodišnje izbore za svoje parlamente kako bi njihov sastav bio što usklađeniji s preferencijama birača koje se nerijetko mijenjaju brzo. Mnoge demokratske stranke na vlasti raspisuju prijevremene parlamentarne izbore ako tijekom mandata dožive poraze na lokalnima, predsjedničkim ili europskim izborima koji služe kao barometar političkog raspoloženja građana.
Primjerice, nakon proteklih izbora za Europski parlament u Sloveniji – državi s ozbiljno dekonsolidiranim stranačkim sustavom – pale su glave trojice predsjednika tamošnjih stranaka. Slovenski socijaldemokrati praktički su prisilili svoga nepopularnog predsjednika Igora Lukšiča da odstupi nakon što su osvojili samo jedno od osam mjesta u Europskom parlamentu. Lukšiča je kao nositelja liste pobijedila drugoplasirana Tanja Fajon koja je dobila više preferencijskih glasova. Odstupio je i Gregor Virant, predsjednik desne centrističke Državljanske liste, svojevrsna zvijezda posljednjih parlamentarnih izbora, koji nije osvojio nijedan mandat u Europskom parlamentu. Ostavku je dao i Pavel Gantar, bivši predsjednik Državnog zbora i Zaresa, jednoga od otužnih frakcijskih izdanaka nekoć moćne Liberalne demokracije Slovenije. No Zoranu Jankoviću, ljubljanskom gradonačelniku i predsjedniku Pozitivne Slovenije, očito ne pada na pamet da ode iz politike unatoč očitom propadanju njegove stranke. Premda je glavni uzročnik sadašnje političke krize u Sloveniji, Janković je svoj neizmjerni ego, ali i strah od rezultata protukorupcijskih istraga pretpostavio interesima stranke, vlade u kojoj je njegova stranka imala glavnu ulogu i, u konačnici, države.
Ima li se sve to na umu, doista su frapantne neke političke i medijske reakcije na zahtjeve ili prijedloge da aktualna hrvatska Vlada podnese ostavku i da se raspišu prijevremeni parlamentarni izbori. «Vlada je stabilna i nema potrebe za prijevremenim izborima», papagajski ponavljaju članovi vladajuće koalicije, kao da su stabilnost Vlade i potreba za prijevremenim izborima logički i politički neraskidivo povezane činjenice. Vlada može biti stabilna i kada je očita potreba da se raspišu prijevremeni izbori. Stabilnost Vlade ovisi, naime, praktično o njoj samoj, to jest o njezinoj parlamentarnoj većini čiji pripadnici imaju sve osobne i grupne razloge da čvrsto održavaju «svoju» vladu kakva god ona bila. Pogotovo će je podržavati ako je slaba i ako je prilično izvjesno da će biti poražena na novim izborima pa bi s njom mogli otperjati i oni.
Ako su rezultati rada Vlade loši, ako velika većina građana ne podupire njezine politike i ako su stranke vladajuće koalicije za svoga mandata poražene na dvama europskima i jednim lokalnim izborima, nisu li to valjani razlozi da se razmišlja o prijevremenim saborskim izborima? Neki misle da nisu jer sve te porazne činjenice tumače kao razloge da Vlada ostane do kraja zakonskog mandata na što, dakako, formalno ima pravo. Kako je očito da Vlada više ne uživa povjerenje većine birača, na prijevremenim bi izborima bila poražena te se stoga mora grčevito održavati na položaju do kraja. Takve argumente koriste isti oni političari i politički komentatori koji su prije tri-četiri godine zahtijevali da nepopularna vlada Jadranke Kosor podnese ostavku i da se raspišu prijevremeni izbori.
Za izbore samo kada pobjeđuju
Da su sadašnji protivnici prijevremenih izbora politički nedosljedni i pristrani potvrđuje još jedan, vjerojatno i najgori, argument koji koriste. Oni, naime, ne žele prijevremene izbore zato što bi na njima pobijedio Karamarkov HDZ. Implikacije takva argumenta krajnje su opasne. Zar se izbori raspisuju samo onda kada će na njima pobijediti politička opcija ili stranka koja je bliska nečijima osobnim uvjerenjima? Zar ćemo se za izbore zauzimati samo onda kada znamo da će na njima pobijediti netko tko nam se sviđa? U politički bipolariziranom građanstvu očito je da pristašama ljevice i lijevog centra Karamarkov HDZ nije ni ideološki, ni svjetonazorski ni mentalitetno blizak te da ga ne žele vidjeti na vlasti.
Jednako tako, pristaše desnice i desnog centra ne mogu podnijeti da na vlasti bude Milanovićev SDP. No i jedni i drugi moraju se pomiriti s time da će i HDZ i SDP biti na vlasti ovisno o volji većine birača. Ako se formalno proceduralno legitimiranje vlasti zamijeni pristranima ideološkim argumentima, možemo se pozdraviti s demokracijom i kazati «dobar dan» autokraciji i bijednome provincijskom makijavelizmu. Takvim razmišljanjima ne dovodi se u pitanje samo integritet nego smisao izbora i izborne demokracije uopće.
Postoje ne 3 nego 103 razloga za prijevremene izbore. Postali smo taoci jednog elitnog cinika što je oslika samo diktatorskih sustava. U strahu od gubitka moći, ministarskih foteljica i privilegija, većina vladajuće kaste će i dalje, šutiti.