Na sjeveru japanskog otoka Honshu, u vrletima iznad jezera Towada, putnike namjernike - jer teško da bi itko drugi nabasao na to mjesto - dočekat će trometarski križ koji se izdiže iz zemljanog humka. Pored njega mjesto je Shingo. Naseljava ga nešto oko 2000 ljudi, i samo je jedan - ako do sada nije umro - kršćanin, ali svi vjeruju da je u grobu pokopan lutajući pastir koji se ondje skrasio i počeo uzgajati češnjak nakon što se zaljubio u kćer lokalnog farmera Miyuko.
Imali su troje djece, a došljak je poživio do 107. godine. Pastir nije slučajno završio u tom mjestu. Po tamošnjim legendama, potiče iz Galileje, a kao mladić prvi je put stupio na japansko tlo. Više od deset godina s budističkim svećenicima učio je japanski, tamošnju kulturu i religiju, a potom se vratio kući. Preživio je pribijanje na križ, a onda pobjegao natrag u Japan. Lokalno stanovništvo zove ga Daitenku Taro Jurai. Ostatak svijeta zna ga pod imenom Isus Krist.
Iz Novog zavjeta upadljivo nedostaje opis Isusove mladosti. Evanđelisti su ostavili prazninu između Isusove 12. godine, kad Luka pripovijeda kako su ga roditelji o blagdanu Pashe poveli u Jeruzalem i izgubili ga, da bi ga pronašli u Hramu kako sjedi pored učitelja, sluša ih i pita i Isusove 30. godine, kad kaže da je započeo javnu službu. Japanska priča jedna je od niza koje popunjavaju taj narativni vakuum.
Nema fizičkih dokaza
Za njih nema fizičkih dokaza, kanonski znanstvenici i teološki stručnjaci redom ih odbacuju kao apokrifne, pa Isusove izgubljene, nepoznate ili tihe godine ostaju jedan od najvećih misterija Novog zavjeta. Apokrifnima smatraju i dokumente koji prate japansku i slične teorije. Tako u selu Shingo, koje reklamiraju kao Kirisuto no Sato (Kristov grad), postoji i muzej kojim upravlja lokalni pogon na proizvodnju jogurta čuvaju Isusovu oporuku. Pronašli su je 1936. "arheolozi iz međunarodnog društva za istraživanje stare literature", piše u muzejskom vodiču, no original je zagubljen tijekom II. svjetskog rata, a sada postoji samo prijepis.
Doduše, u doba za koje tvrde da je Isus živio u Japanu, u periodu Yayoi, nisu se još počeli koristiti pismom, no tko mari za sitnice, kad je čak i izraelski veleposlanik prije desetak godina posjetio to mjesto. Skepticima će objasniti da su riječi za majku i oca u tamošnjem dijalektu bliže hebrejskim nego japanskim, a lokalni folklor govori o drevnom dobu kad su djeca spavala u pletenim košarama sa znakom križa nacrtanim ugljenom na čelu. Znanstvenici će pak reći da bi posmrtni ostaci zaista mogli biti stranci, i to kršćanski hodočasnici iz 15. ili 16. stoljeća, a da su svici samo još jedna apokrifna i kršćanska pseudoepigrafija.
>> Pogledajte kako izgledaju pripreme za Božić u Bjelovaru
Druga, slična priča, govori o Isusovu boravku u hinduističkim hramovima u Kašmiru. Za rukopis Život svetog Ise, najboljeg među ljudima doznao je ruski novinar Nikolaj Notovič dok se oporavljao od loma noge u budističkom hramu Hemis u regiji Ladakh. Isa je arapsko ime za Isusa pa Notoviču ispričaju kako u njemu stoji da je 13-godišnji Isus otišao iz Jeruzalema prema Sindu u tadašnjoj Burmi, s namjerom da se usavrši u učenju zakona velikog Bude. Prešao je Punjab i stigao u Puri Jagannath gdje je proučavao Vede, a potom boravio u tibetanskim hramovima na Himalaji prije nego se vratio kući.
Notovič je svoju knjigu Nepoznati život Isusa Krista objavio 1894., i kratko je vrijeme bila uspješnica u Europi, sve dok je tadašnji teolozi nisu proglasili glupošću. I današnji znanstvenici dijele njihovo mišljenje. Primjerice, Janet Rizvi, stručnjakinja za budističke hramove regije, nije tu epizodu smatrala ni vrijednom proučavanja. Notovičeva knjiga dio je vala kašmirske teorije kojom su se pokušale objasniti sličnosti između nauka koji je Isus propovijedao i budizma. Njih ima, smatra teolog Leslie Houlden s King's Collegea u Londonu, no one su rezultat misionarskih kontakata u 19. stoljeću jer ne postoje povijesni dokazi o kontaktima između budista i Isusa.
Nema ni dokaza da je Isus hodao zelenim livadama Engleske, kako je pisao pjesnik William Blake. Legende koje Isusa smještaju u Englesku povezane su s legendama o Josipu iz Arimateje, Isusova učenika koji je odnio njegovo tijelo u svoju grobnicu. Od 11. do 13. stoljeća legende o Josipu šire se Engleskom i isprepliću s legendama o kralju Arturu i njegovim vitezovima - od toga da je osnivač prve crkve na britanskom tlu, da je po dolasku u Englesku poveo sa sobom mladog Isusa nakon što mu je preminula majka, do toga da je sakupio Isusovu krv i znoj u kalež - sveti Gral - te ga dao na čuvanje engleskim vitezovima. Još dvije teorije smještaju Isusa na englesko otočje: autor Gordon Strachan tvrdi da je tamo učio s druidima, a velški arheolog Dennis Price pak da je pleme Dubuni početkom kršćanske ere, a prije rimske invazije na Britaniju 43., kovalo novac s imenom izvjesnog Eisua.
Graditelj s kamenom
Jedan drugi dokaz, "Svici s Mrtvog mora" ili "Kumranski spisi", 900 dokumenata koji uključuju i tekstove iz hebrejske Biblije, otkriveni između 1947. i 1956. u 11 špilja u okolici Kumrana, na sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora, smješta mladog Isusa među Esene, vjersku sektu koja je djelovala od 2. stoljeća prije Krista.
Bili su malobrojniji od saduceja i farizeja - druge dvije velike grupe u tadašnjem judaizmu, a iako su živjeli u skoro svim gradovima Judeje, isticali su se specifičnim načinom života koji je karakterizirala zajednička molitva, asketizam, dobrovoljno siromaštvo, dnevna krštenja i odricanje od svjetovnih užitaka, odnosno celibat.
Za neke je to dokaz, primjerice, zašto se Isus nikada nije ženio, dok drugi - poput teologa Jamesa H. Charleswortha s Princetona - smatraju kako nije nevjerojatno da je Isus bio smatran "mamzerom", rođenom iz nedostojne, neprimjerene ili izvanbračne veze. Mamzeri su bili najniža kasta, u rangu prostitutki, prosjaka, siromaha - što opisuje krugove u kojima se kretao - i nisu se smjeli ženiti "pravim" Židovima.
Kanonski znanstvenici od cijele će teorije života s Esenima samo prihvatiti dio koji kaže da je nepoznate godine Isus proveo blizu doma, u Galileji. Nije nužno u tih 18 godina bio tesar, kako se da zaključiti iz biblijskog teksta. Isus je mogao zaista naslijediti obiteljski zanat, ali tko bi ga uveo u njega kada Josip potpuno nestaje iz evanđelja kad je dječaku bilo 13 godina? Ako zaista i jest učio od Josipa, nisu nužno bili tesari jer grčka riječ koju koristi Marko "tekton" označava sve koji rade nešto rukama, često graditelje. Većina kuća u tom je kraju kamena, kaže znanstvenik James W. Fleming. U sušnom krajobrazu, tesar i ne bi imao puno posla. Kod Isusa ne nalazimo parabole s analogijama iz tesarstva, a ako govor odražava iskustvo ili zanimanje, Isus je prije bio pastir, farmer, ribar ili graditelj koji nešto radi s kamenom.
Većina znanstvenika slaže se da je Isus u mladim godinama obilazio područje u potrazi za poslom. Isusov Nazaret je smješten samo šest kilometara od starog grada Cipori, antičkog Seforisa, koji je u to doba brzo rastao pod vodstvom Heroda Antipe. Nazvan je biserom Galileje i zasigurno je trebao pomoć svakog tektona u regiji. U Seforisu se zasigurno družio s ribarima, možda se čak i sam bavio ribarstvom, ali je u tom lučkom gradu, koji je privlačio strance, bio izložen multikulturalnim perspektivama o ekonomiji, religiji i politici, ali i iz prve ruke vidio naglo raslojavanje društva na bogate i siromašne, koje je uzrokovalo rimsko upravljanje i njihov novac, što se pokazalo ključnim u njegovu kasnijem misionarskom radu.
>> Pogledajte zašto je ovaj dječak dobio najbolji poklon za Božić
Nevjerovatno je u sto se Vecernji list pretvorio....strašno!